Ljubav i seks
U zagrljaju slabića, agresivca, oženjenog…
Partnere često biramo na osnovu naših nesvesnih procesa koje ne samo da ne razumemo, nego i ne znamo da upravljaju našim izborima
DAVNO su Albertu Ajnštajnu pripisali izreku da gravitacija nije odgovorna jer se ljudi zaljubljuju. Ako je to stvarno i rekao, onda je time gravitaciju „amnestirao“ i od odgovornosti za ljubav svoje supruge, a naše genijalne naučnice prema njemu. Jer znamo koliko je veliko srce Mileve Marić propatilo zbog slavnog Ajnštajna. Ali ovo nije priča o njima. Ovo je samo „šlagvort“ za temu o ljubavi i ljubavnim izborima – onim pogrešnim, a upornim. Onim koji se ponavljaju i kada smo svesni da nam isključivo prave nove rane, pokreću nemire, urezuju bore, iniciraju bele vlasi… Ali ne vredi, mi se opet upuštamo u brodolome sa kapetanima koji samo liče na nove, a zapravo su reinkarnacija starih. Onih sa kojima smo već propatili, potrošili se, mladi ostarili i – potonuli.
Kada napravi bilans emotivnih odnosa, žena ponekad shvati da je uvek gradila isti – vezu sa muškarcem koji je agresivan, nesiguran, isfrustriran, patološki ljubomoran, asocijalan ili je imao tešku porodičnu priču, ali ona i dalje nastavlja da privlači baš takve. Logično pitanje je – zbog čega ne menja obrazac privlačenja iako je osvestila da ne želi više takve partnere? Zato što, zapravo, nije ni svesna obrasca koji ponavlja, kaže Zoran Milivojević, psiholog i psihoterapeut.
– Ona misli da je problem isključivo u njemu, ne prihvatajući odgovornost da je ona ta koja ga je izabrala – objašnjava Milivojević. – Kada ulazi u novu vezu, obrazac biranja se ponovo aktivira i ona oseća „hemiju“ samo sa određenim tipom muškarca. I zato je važno da pre svega osvesti obrazac, da se zapita: „Šta moji bivši imaju zajedničko? Šta je to na šta ja reagujem?“.
Ali do toga neretko mora da se ugazi u još mnogo trnovitih polja.
POTREBA ZA DOMINACIJOM
Istraživanja pokazuju da mnoge pripadnice nežnijeg pola tek posle četrdesete godine priznaju sebi i drugima da su uporno birale problematične (ili pogrešne) muškarce. One kojima moraju da se prilagođavaju. Sa kojima moraju da „cinculiraju“. One koje svakodnevno vuku kroz život, iako nisu ni toliko snažne niti su u deficitu sa ženstvenošću. Sagovornik „Života plus“ objašnjava da partnere često biramo na osnovu naših nesvesnih procesa koje ne samo da ne razumemo, nego i ne znamo da upravljaju našim izborima.
– Ljudi to često zovu „hemija“ ili „srce“, a sam izbor doživljavaju kao sudbinski. Oni znaju da im partner ne odgovara, ali nisu u stanju da se suprotstave sili koja ih „gura“ ili drži uz problematičnog partnera. Ovakvi mehanizmi mogu da se svedu na dva osnovna: ili se žena bori da dobije ljubav osobe koja joj ne pokazuje emocije ili dokazuje da je korisna, jer spasava partnera – navodi psihoterapeut.
Oba motiva, nastavlja sagovornik, dolaze iz detinjstva, kao odjek odnosa između te osobe kao deteta i neke njoj važne ličnosti. Ako je roditelj bio uzdržan, nije pokazivao ljubav, ili je otišao, žena u svom „unutrašnjem“ detetu može da pokuša da dokaže da zaslužuje ljubav tako što će svog emotivno distanciranog partnera naterati da je zavoli. Kako se to ne dešava, odnos se produžava i takav, nesrećan može da potraje decenijama.
U korpus najčešćih pogrešnih ponavljanja u ljubavi spada i veza sa nekim ko je slabiji u bilo kom smislu. I to može da bude posledica potrebe za dominacijom i ubiranjem divljenja, iako se, naravno, teško ili gotovo uopšte ne priznaje.
– To je čest obrazac. Žena je u mnogim stvarima superiorna u odnosu na muškarca, uključujući i primanja i društveni položaj. Zašto je onda sa njim? Možda zato što ga voli, a možda zato što je sigurna da je neće ostaviti, što misli da će biti presrećan, jer je jedna tako snažna dama baš njega izabrala za partnera – objašnjava stručnjak.
BEG OD ODRASTANjA
Iskustvo je nemilosrdan učitelj: prvo nam da packe, pa nas tek onda uči kako treba da postupimo – zapisao je filozof Bertrand Rasel. Ali studije pokazuju da neke žene uporno dobijaju i onda opet traže packe. Mnoge kao da konstantno biraju muškarce sa problemom (porodičnim, socijalnim, zdravstvenim, ili sa porokom, zakonom). Iza toga se ponekad krije podsvesna želja da ih baš one spasu, da budu „mesije“, iako naglas pričaju da su se umorile od takvih partnera. I da žele da zbace pretežak teret sa leđa.
– Spasavaju one žene koje veruju da je ljubav najmoćnija sila i najveći lek za sve. To je čest motiv u bajkama i romantizovanim ljubavnim filmovima koji imaju srećan kraj. U stvarnom životu se ne dešava da kada princeza poljubi žabu ona se pretvori u princa, već se pre princeza pretvori u žabu. U osnovi ovoga je zapravo doživljaj da ona vredi samo ako je nekome korisna, ukoliko brine o nekome i pruža mu pomoć – objašnjava psihoterapeut.
Priča o večito pogrešnim izborima je nepregledna. U njoj će se pronaći i žene koje se uporno zabavljaju sa mlađim ili oženjenim, sa nekim ko je zabavan, ali bez izgleda da sa njim može da ostvari ozbiljnu vezu, svesne da on nije neko koga bi predstavile roditeljima. Da li je to zapravo pokazatelj da (ne)svesno biraju partnere sa kojima ne mogu da ostvare brak i porodicu, bežeći tako od odrastanja?
– Upravo tako. Mnoge žene se plaše da će, ukoliko se vežu, izgubiti sebe, slobodu i profesiju. To je strah od vezivanja. Na njega se nastavlja strah od toga da će ako rode dete izdati samu sebe, jer će biti savršene majke koje su 24 sata, sedam dana u nedelji, tokom najmanje 18 godina – samo majke i ništa više. I zato biraju „bezopasne“ partnere, koji su u vezi, braku ili na neki drugi način nedostupni – razrešava dilemu Milivojević.
Neke druge su uvek u vezi sa mnogo starijim muškarcima. I one po pravilu u njima traže figuru oca.
– Stariji su po prirodi stvari imućniji i samouvereniji od mlađih. To ženi omogućava ugodniji život. Ali u osnovi jeste potreba da on brine o njoj, možda na način na koji njeni roditelji nisu. Neke od devojaka koje su imale značajno starijeg muškarca, a bile su moji klijenti, imale su disfunkcionalan odnos sa ocem. Ali bila je, recimo, i jedna koja je imala dobar odnos sa tatom, pa je htela da ga reprizira sa starijim muškarcem – otkriva psihoterapeut.
U teoriji je lako naučiti kako da više ne praviš pogrešne korake, ali stvarnost zahteva mnogo više napora da bismo izašli na pravi put. Važna je, naravno, odluka da se usvojeni programi promene i da se započne zdrava veza, bez težine i gorčine od početka priče.
– Žene koje shvataju da imaju problem, čitaju knjige, pokušavajući da shvate gde greše, kako bi to voljom i odlukom ispravile. Ali nažalost, to ne ide tako, jer novo znanje ne briše staro, već dva znanja počinju paralelno da postoje. Tada se ona protivi starim izborima, ali se stari deo nje protivi novim izborima, tako da je nekako „zaglavljena“. Ono što može da pomogne jeste da potraži pomoć kompetentne osobe kako bi istražila svoje nesvesne motive u ljubavi, osvestila ih, razumela i oduzela im emocionalnu snagu. Tek tada je put u zdravu vezu izvestan – poručuje sagovornik.
SINDROM ŽRTVE
OPŠTE mesto su i priče o ženama koje iznova i iznova privlače agresivne momke kojima je rutina da ih fizički ućutkuju i drže u šaci. Sindrom žrtve je ponekad jači od želje da se bude u zdravoj vezi, a sagovornik „Života plus“ to objašnjava time da se neke dame osećaju ženstveno kada ih muškarac fizički plaši i kontroliše.
– Tada se osećaju zaštićeno i od drugih i od sopstvenih impulsa. I to je dečje osećanje. Ženu koja želi vezu ili sa veoma krupnim ili sa agresivnim muškarcem i onda izjavi da želi da je on štiti, uvek pitam – od čega? I tada shvate da ne postoji stvarna opasnost, već dečji strah i dečja potreba za zaštitom. Da to odrasloj ženi nije stvarno potrebno, jer ne živimo u kamenom dobu – kaže Milivojević.
ODNOS SA OCEM
SVAKI pogrešan izbor može da bude u vezi sa modelom iz porodice koji su žene gledale i konačno usvojile. Ali nije uvek tako.
– Žene su nekada, pre pojave masovnih medija, ličile na svoje majke. Danas to ne žele, jer majke smatraju žrtvama. Zato traže druge uzore, od filma do estrade, i pokušavaju da žive po filmskim scenarijima. Često se, ipak, ispostavi da je u toj osnovi neki porodični obrazac, uglavnom odnos sa ocem – objašnjava psihoterapeut.
Izvor: Novosti
You must be logged in to post a comment Login