Jelica Dabović: Progovorila sam o nasilju oca da ni druge žrtve ne bi više trpele

Printscreen

Poznati

Jelica Dabović: Progovorila sam o nasilju oca da ni druge žrtve ne bi više trpele

Košarkašica Jelica Dabović je svoju potresnu životnu priču iznela u javnost nadajući se da će pomoći deci žrtvama porodičnog nasilja da prevaziđu svoj jad. U „Život priča“ ona je otkrila jezive detalje mučkog batinjanja i zlostavljanja koje je trpela od detinjstva.

Batine je nisu je bolele kao stid. Otac ju je tukao od kad pamti za sebe i nije birao ni mesto ni vreme niti je razmišljao o posledicama koje će ostaviti na svoju žrtvu. Jelica je napisala dve knjige koje su takođe njena ispovest o stravičnom porodičnom psihofizičkom zlostavljanju i ugnjetavanju. Starija sestra proslavljenih i najtrofejnijih srpskh košarkašica Ane i Milice Dabović u emisiji otkriva prvo sećanje na detinjstvo.

– Sećam se samo batina. Živeli smo u staroj kući, ispod nje je bila plaža s kamenjem. Otac me je vodio da plivam na plaži koja je bila kamenita. Raskrvarila sam nogu, kad sam se vratila kući mama je primetila, ja sam se prepala i počela da plačem, a otac je uzeo veliki muški češalj i tukao me do krvi. To mi je prvo sećanje iz detinjstva – priča ona.

Majka i otac su 46 godina u braku, iako je majka celog života tvrdila da ne voli supruga, a on da je bio prisiljen da se oženi. Kad se Jelica rodila, otac ju je mrzeo jer nije hteo brak, a majka je bila iz patrijarhalne porodice.

– Osećala sam ceo život tu mržnju, uvek sam bila odbačena od porodice. Tek kasnije sam shvatila zašto sam to osećala. Majka mi nikada nije rekla lepu reč – otkriva ona.

Od malena je trenirala različite sportove – plivanje, jedrenje, stoni tenis, šah, kasnije košarku.

S osam godina je počela da trenira plivanje i otac je spremao za plivački maraton, što je za nju, tako malu bio podvig. Čamci na takvim maratonima prate plivače u slučaju da se nešto desi ili im zatreba pomoć, ali Jelica, iako je osetila da ne može više, nije smela ni da traži pomoć jer se prisetila batina od ranije.

– Mislila sam – bolje da umrem ako ovo ne izdržim. Mislila sam da se to dešava meni s nekim posebnim razlogom, da sam kriva, da tako treba. Ceo život me je bilo sramota, od kad znam za sebe – priča Tatjani Vojtehovski.

Bila je jako usamljena, želela je sestru ili brata. Kada se rodila Milica, mislila je da će biti lakše i da neće više preživljavati sve to. Imala je osam godina kada se rodila beba, trebalo je da unese sreću. Ispostavilo se da je otac nastavio da je maltreira, a čim je sestra počela da hoda, i ona je postala njegova žrtva. Postalo je još gore jer Jelica nije mogla da zaštiti ni majku ni sestru.

Ljudi su gledali kako ih otac mučki bije jer se to dešavalo i u javnosti, dakle okolina je znala. Bilo je ljudi koji su pokušali da mu skrenu pažnju, ali se završavalo na tome. Nasilnik bi odgovorio: „To je moja stvar“, i to bi bilo to. Svako ima svoja četiri zida, što je najveća opasnost kod zlostavljanja. Policiji niko nije prijavio.

Jelica se ne seća dana da otac nije tukao Milicu. Kako kaže – prve teške batine je dobila u četvrtoj godini. Vremenom je njihov odnos otišao u lošem pravcu. Jelica priča da je Milica sledila primer majke i kreirala u glavi izmišljenu stvarnost. Otac je manipulisao ćerkama, sistematski je Milici nabijao komplekse. Govorio joj je da je tuče da ne bi bila kao sestra. Tako je njihov odnos počeo da se komplikuje, zapravo Milica Dabović nije želela da Jelica istinu iznese u javnost.

– Plašila sam se da odem jer sam mislila da će me brat i sestre zaboraviti – kaže i dodaje da je kad je pobegla od kuće dolazila krišom kod komšinice da ih vidi.

Danas misli da majka nikada nije imala iskrenu nameru da ostavi nasilnika da bi spasla sebe, a što je još važnije decu.

Hiljadu puta je izgovarala da bi ga ostavila da oni nisu tako mali. Jelica je verovala u to i htela da majku izvede iz pakla u kom je živela. Nije shvatala da ona nije htela da bude spasena. Obmanjivala ih je godinama.

U razgovoru sa stručnjacima je saznala da ponašanje majke ima ime, dijagnozu – Stokholmski sindrom. Uvek je bila nemi posmatrač iživljavanja. Samo jednom tokom svih tih godina je viknula: „Zovite policiju.“

Jelica kaže da joj je bilo lakše kad je tukao nju nego majku ili sestru. Jednom je šutirao nogama pošto je bacio na pod, dok je majka s ostalom decom bila sklupčana u ćošku.

– Mislila sam: „Samo nek tuče mene samo nek ne dira njih“.

Jelica majci ne zamera što je nije branila.

– Najstrašnije je što mi ta žena nikada ništa nije rekla, ne što me nije branila. Znala sam šta je strah, zato sam razumela što me nije branila. Nisam mogla da razumem zašto mi nikada nije prišla da mi kaže: „Volim te, ali strah me je da te branim“.

Dok si dete bezuslovno voliš roditelje. Onda prisustvuješ situaciji kada osoba koju najviše voliš krvnički tuče, masakrira drugu osobu koju najviše voliš. Ne znaš šta se dešava, ali deca su uvek na strani slabijeg.

– Od svojih najranijih dana sam razmišljala da moram da spasem majku. Od malih nogu otac je bio zlostavljač, a majka žrtva. Pošto je celog života govorila da čeka da porastemo da bi ga ostavila, to ti šalje poruku da si ti kriv što ona trpi nasilje. Ti veruješ u to. Osećaš krivicu jako dugo. Neki iz toga ne izađu nikada. Krivica postaje deo tebe – priča Jelica.

Zavet tišine je važio svuda. Otac je Jelici bio trener. Jednom prikom na treningu je uveo u kancelariju i pretukao je, udarao tako da joj je glavu odbijao o zid. Tako izdeformisana i prebijena je onda morala po njegovom naređenju da odradi najbolji trening. Nastavila je kao da ništa nije bilo. Saigračice nisu ni prišle, nijedna nije reagovala. Čak joj nisu prilazile ni da je uteše.

Otac je svaki Jelicin uspeh nipodoštavao. Nije prezao ni da je prebije pred publikom.

Nekada je razmišljala kako da se ubije ili kako da pobegne od kuće, ali mislila je – „neće ovo trajati večno, izaći ću i pomoći majci i deci. Izdrži još malo, izdrži.“

U 18. joj je već padalo na pamet da ubije oca i da spasi ostale. Sestra Ana je tada imala tek tri godine. Ipak, nije htela ništa nažao da mu učini. Sputavala je sebe da ga ne ubije, iako je dok je tukao Milicu često gledala u kuhinjske noževe. Kad je otišla od kuće sanjala je to noćima, da uzme nož i ubije ga. Plašila se sebe. Oduvek je verovala u Boga, u neku višu silu koja sve stvari napravi onakvim kakve treba da budu. Mislila je da je to iskušenje koje mora da prevaziđe i da ne sme nikome da naudi.

Danas je njen brat u zatvoru jer je uhvaćen sa dva kilograma i 400 grama kokaina i osuđen na šest godina. Nemaju kontakt, nije je pozvao da ga obiđe. Ljut je što je iznela istinu u javnost i misli da je osramotila porodicu.

Partizan – novi pakao

Jelica je 1993. potpisala za Partizan i kako kaže – ceo svet je bio njen.

– Čudno mi je da neka žena iz javnog života nije izašla u javnost sa sličnom pričom. Svi znaju šta sam preživela u Partizanu. To nije ništa novo. Verujem da to većina lepih devojaka preživi – kaže.

S 18 godina su se i dalje dobijale batine u kući. Iako je želela da dođe u Beograd i proveri kako će joj biti u Partizanu, otac je insitirao da mora da ide jer mu je uprava za to obećala 10.000 maraka. Jelica je rekla da neće tako da ode i dobila je šamar. Nije imala kud – ispisnica je zavisila od njega i bez nje ne bi mogla da igra. A onda umesto olakšanja, ponovo pakao.

Prvi incident se desio na Zlatiboru, na pripremama. Tražila je dodatne treninge, pa su se ljudi iz Partizanovog tima osetili uvređeno jer je ispalo da ne ceni njihove trenerske kvalitete. Odmah se stvorio animozitet prema njoj.

Čovek koji je bio zadužen za terapije i masaže, imao je sobu u kojoj je masirao košarkašice.

– Legla sam na sto za masažu i on je počeo da mi masira butine i onda se spustio dole. U šoku sam skočila s kreveta i počela da vičem, na šta mi je on rekao: „Mislio sam da će ti prijati da se opustiš“ – priča Jelica.

Posle toga je u klubu postala još omraženija. Nije imala kome da ispriča. Mislila je da se neće ponoviti. Nastavila je da treinira. Vratila se u Beograd.

Čovek iz uprave kluba je došao u njen stan da vidi kako se smestila. U sred neke kurtoazne rečenice, on je ustao, pribio je uza zid, bio je krupan, krenuo je da je poljubi, pokušala je da eskivira, da se izvadi, ali on je uzeo za ruku i odveo je u sobu na krevet, bacio je na njega skinuo se i bacio preko nje. U šoku je pokušavala da ga dozove svesti, vikala je – pusti me, skloni se. Nije reagovao. Pustio je kad je rekla – šta bi bilo da moj otac sazna za ovo. Tada se trgnuo, ustao, obukao i izašao.

Od tada su je držali na klupi.

– Trener bi me uvodio 20, 30 sekundi pre kraja. Iživljavali su se, vređali me na treningu, sastancima, govorili da sam neinteligentna, loše vaspitana – priča Jelica.

Nastavak ove ispovesti možete čuti sledeće nedelje u „Život priča“.

Izvor:: Noizz.rs

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Poznati

Popularno

To Top