Ljubav i seks
Nekad ne prepoznamo „onog pravog“
Starije generacije nisu uzaludno posmatrale porodice izabranika/ce, jer okruženje u kome partner odrasta može da nam da smernice o potencijalnim teškoćama. Nemoguće je stalno osećati uzbuđenje
Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide“ – poručio nam je Duško Radović pre više od četrdeset godina. Ipak, u ljudskoj prirodi je da često ono najlepše i najvrednije ne prepozna na vreme kao takvo, podrazumevajući ga poput nečeg uobičajenog, što nam prirodno pripada. Nebrojeno puta u životu desilo nam se da postanemo svesni nečijeg značaja tek onda kad tu osobu nepovratno izgubimo, a ko zna koliko dana i noći smo proveli sanjajući o „onom pravom“, odnosno princu na belom konju koji nas je fascinirao još u detinjstvu, sa tvrdih korica bajki. Svojstveno nam je da na nedostižno prvo mesto, poput ukrasnog vrha na novogodišnjoj jelci, pažljivo, sa obe ruke, postavljamo nedosanjanog „pravog“, dok toplog i bliskog nam partnera, od krvi i mesa, ni ne rangiramo na istoj lestvici. Zato se dogodi da u iščekivanjima prođe i čitav život.
Koje su najveće greške koje žene prave prilikom izbora (i odbacivanja) partnera čekajući „onog pravog“, navodi Elena Kuzmanović, psiholog i telesni psihoterapeut:
– Čini mi se da je jedna od najvećih grešaka nesvesnost ko smo mi sami i kakav partner nam zaista treba. Češće se oslanjamo na romantizovanu sliku koju smo nekada usvojili kao ideal, a ona možda nema mnogo veze sa onim što bi nas zaista činilo srećnim. Žene su sklone da u raznim fazama odrastanja biraju različite partnere, što je očekivano, jer se menjamo i sazrevamo. Veći problem je kada nas celog života privlače određeni tipovi ljudi, iako već imamo iskustva da sa njima nismo zaista srećni. Bitno je da budemo svesni da li su nam kriterijumi u skladu sa našim sistemom vrednosti ili su nastali kao proizvod društvenog ili porodičnog pritiska kakvog partnera bi trebalo da imamo, ili šta smo zamislili da zaslužujemo.
ZAMKA KAJANjA
* Kako da izbegnemo zamku kajanja zbog propuštenih šansi i pogrešnih odluka? – Tako što ćemo se usredsrediti na ono što živimo danas, a prošlost posmatrati kao iskustvo koje nas je nečemu naučilo. Kajanje postaje besmisleno, jer se nešto već dogodilo i odluke su donete u skladu sa tadašnjim mogućnostima. Uvek postoje razlozi zašto se nešto nije realizovalo ili se završilo. To je bila najbolja odluka u datom trenutku. Veći problem je ako ne učimo iz sopstvenog iskustva i greške konstantno ponavljamo – kaže Elena Kuzmanović.
A muškarci?
– I oni osećaju društveni pritisak u pogledu odabira adekvatne partnerke, koji se, nažalost, mnogo svodi na fizički izgled i atraktivnost osobe. Izgled je evolutivno zaista bio značajan, jer smo pomoću njega birali adekvatne partnere za reprodukciju, međutim, danas su drugi kriterijumi presudniji za kvalitet veze. Verujem da muškarci kod odabira manje preispituju svoje potrebe, a češće svoje partnerke posmatraju očima okoline. Postoji predrasuda da je muškarcima izgled bitniji nego ženama, pa iz tog razloga čak i sami poveruju da je to pravilo. Međutim, istina je da se potrebe muškaraca i žena u partnerskim odnosima uopšte ne razlikuju mnogo.
Potraga za dopaminom
* Šta je to što nas stalno nagoni da ne budemo zadovoljni onim što imamo već čeznemo o nečem/nekom drugom?
– Za stalno traženje novog često je zaslužna hemijska supstanca dopamin, koja se luči kroz potragu, čežnju i iščekivanje nagrade. Dopamin nam prija i daje više energije, bude ga izazovi, pa je samim tim traženje novih partnera uzbudljivo i podsticajno. Međutim, nije moguće da stalno osećamo uzbuđenje, jer paralelno sa tim postoji potreba za mirom i sigurnošću koju nam donose već poznati odnosi. Zapravo, veći deo vremena je težnja ka stabilnosti prisutna, a hemijske supstance koje nas podstiču i čine euforičnim (dopamin, serotonin, oksitocin, endorfin) služe da uspemo da napravimo promenu ili preživimo određene trenutke. Međutim, ljudi su u stalnoj potrazi za takvim osećanjima, zbog čega imamo česte promene partnera, vanpartnerske veze, korišćenje droga i alkohola. Nezadovoljstvo onim što imamo može da ima korene i u porodičnom okruženju, jer ukoliko smo odrastali sa stalno nezadovoljnim roditeljima, i sami smo postali neko ko uvek želi nešto drugo. Još jedan razlog je i neznanje šta tražimo i šta nam je zaista potrebno.
* Po kom psihološkom principu dolazimo do odabira osobina koje bi taj „idealni“ partner trebalo da ima? Da li su to najčešće neke koje i nama samima nedostaju, izmaštane, preslikane iz porodice..?
– Odabir može biti zasnovan na sličnosti sa partnerom, na poznatosti, jer ima slične osobine kao i mi ili naša porodica, a može da bude zasnovan i na dopunjavanju onoga što mislimo da nam nedostaje. Ukoliko odrastamo u disfunkcionalnim porodicama, možemo odlučiti da naš partner mora da bude sve ono što naša porodica nije. Može da se desi da naiđemo na nekoga ko se trudi da bude skroz drugačiji od sopstvene porodice, a da na kraju ipak postane kao svoji roditelji. Zbog toga nije bilo uzaludno posmatranje porodice izabranika/ce kod starijih generacija, jer nam okruženje u kome partner odrasta može dati smernice o potencijalnim teškoćama. Bez obzira na to da li nas privlače sličnosti ili suprotnosti, mislim da nas sličnosti na kraju održavaju u kvalitetnijem odnosu, jače nas povezuju i nose manje konflikata. Problem nastaje kada biramo slične partnere, ali nam se ta slika sebe, kroz partnera kao ogledala, ne dopada. Tada pravimo izbore u skladu sa tim kakvi zamišljamo da jesmo mi sami, a ne kakvi zaista jesmo, pa biramo neadekvatne partnere.
* Koliko se i na koji način slika o „pravom“ menja tokom godina?
– Slika bi trebalo da se menja u skladu sa našim razvojem kao osobe. Mi se uvek menjamo, ali je pitanje u kom pravcu i da li nas iskustva dovode do manje ili više pametnih izbora. Ukoliko u određenom periodu života imamo problematične odnose, možemo sebe uveriti da ćemo ih imati uvek, jer smo to mi. I onda teže uviđamo sopstvene promene i živimo u uverenju da, recimo, nemamo sreće u ljubavi. Kako se razvijamo, trebalo bi da sazreva i naš odnos prema partnerskim odnosima i odabiru partnera. Kao mlađi imamo idealističnu sliku o „pravom/oj“, zasnovanu na maštanju i romantizaciji, dok sa iskustvom postajemo realističniji i nekada čak i surovo realni, toliko da odustanemo od traženja velikih ljubavi i zadovoljimo se kompromisima. Kompromisi nekada mogu da donesu mir na duže staze, ali ne i ispunjenje koje dobijamo od veza zasnovanih na jakoj partnerskoj ljubavi.
* Šta bi sve vreme trebalo da nam bude najvažniji parametar?
– Postojanje ljubavi. Nije samo ljubav dovoljna za dobru vezu, ali je neophodan deo svakog partnerskog odnosa da bi on uopšte mogao da se razvija. Ako nekoga prestanemo da volimo ili ulazimo u odnos bez ljubavi iz drugih razloga (biće dobar otac/majka, donosi mi mir, donosi mi materijalnu sigurnost, ionako neću nikad doživeti ljubav…), veoma su male šanse da nas taj odnos emocionalno ispuni.
Racio ili emocije?
* Na osnovu čega bi trebalo da, samospoznajom, uvidimo da grešimo u stalnim, nerealizovanim iščekivanjima i promenimo to kod sebe? Može li racionalizacija da nam pomogne?
– Racionalizacija je važna, ali je ujedno i mač sa dve oštrice kada govorimo o ljubavnim odnosima, jer je njihova baza emocionalnost. Racionalnost nam pomogne kada je bitno da realnije sagledamo situaciju, ali ipak odluku treba da donosimo i na osnovu toga šta osećamo. To je najteže, jer nismo često u kontaktu sa tim šta zaista osećamo, već se bavimo površnim osećanjima i mislima koje nas nekad odvajaju od toga šta stvarno osećamo i želimo. Kada smo svesni svojih osećanja i potreba, donosimo bolje odluke, pa i ako nisu najmudrije u racionalnom smislu, ipak nam govore na kom smo putu. Takođe nam kažu na čemu bi još trebalo da radimo u ličnom razvoju. Isključivo oslanjanje na racionalnost nas može odvesti u pogrešnom smeru, jer time ne poštujemo dovoljno svoja osećanja.
* Kako da prepoznamo da naš trenutni partner jeste baš „taj“? Šta bi trebalo kod sebe, ali i kod njega, da preispitamo kako bismo se uverili u to?
– Na početku nas uvek jačina osećanja prema toj osobi podstakne da pomislimo da smo pronašli životnog partnera. Postoji mogućnost i da više puta u životu naiđemo na „prave“ osobe i sa njima budemo u nekom periodu života ispunjeni, tako da oni mogu biti „pravi“ za taj period. Neko pronađe jednu, a neko više osoba tokom života. Merilo nije uvek samo dužina odnosa, već kvalitet. Ljudi se tokom vremena menjaju, pa samim tim nemamo garanciju ni za jedan odnos da će trajati zauvek, ali je veoma važno kakav je on dok traje. Dokle god nam obostrano prija i ispunjava nas – trajaće. Pored velike ljubavi, važno je da postoji jaka fizička privlačnost i želja da delimo vreme i prostor sa tom osobom. Sledeći nivoi su bliskost i poštovanje koji se produbljuju tokom vremena. Ako osećamo da odnos raste, veoma je velika šansa da smo na dobrom putu. Iskreno verujem u našu mogućnost da prepoznajemo velike i značajne odnose, ma koliko da imamo tešku istoriju.
Izvor: Novosti
You must be logged in to post a comment Login