“Ja sam ta jalovnica, nerotkinja, ŽENA BEZ DETETA u Srbiji i samo jedno vas molim”

Kuća i porodica

“Ja sam ta jalovnica, nerotkinja, ŽENA BEZ DETETA u Srbiji i samo jedno vas molim”

Bio je ponedeljak i sada ga se sećam. Rutinski ginekološki pregled i onako usputnu “ja bih tebe maco ipak na ultrazvuk”. Čekaonica u Narodnog fronta bila je puna kao oko, isto je bio ponedeljak, čak mislim da sam bila u istoj trenerci. To su bile te godine kada sam dozvoljavala sebi da u trenerci idem bilo gde van treninga. Bila sam studentkinja, tek 23 godine i znala sam da nisam trudna jer sam to jutro konačno dobila. Krenula sam na taj ultrazvuk misleći se “šta god da mi nađu bar znam da mi više ne kasni”. Znate šta su našli? Ništa. Drugim rečima, našli su da mi je jedan jajnik ćao, ništa, a onaj drugi jajnik koji mi je nekako živ ne radi. Da se laički izrazim i kada napravi ćeliju – puca ćorke.

Sa 23 to mi je delovalo rešivo kao što ti uostalom sve i deluje. Spremala sam se da diplomiram, tadašnji tip je počeo da radi, bili smo se preselili u stan koji su njegovi do tada izdavali. Moji su se eto samo brinuli da ne zatrudnim da bih mogla da završim fakultet. Za taj pregled im nisam rekla. Fakultet sam završila. Završila sam i tu vezu. Pa još jednu. Taj tip se u međuvremenu oženio, kupio neki nemački polovni auto, dobio dve ćerkice. Ja sam našla muža, a onda sa njim i dobrog doktora. Onda kada ni sa dobrim doktorom nije išlo još boljeg i još skupljeg doktora. Pa tim doktora. Ništa nije vredelo. A prešla se trideseta, pa trideset peta, pa sat više nije kucao, udarao je kao zvekir po bubnim opnama i gluvim jajnicima. I počelo je kao što sam znala da hoće, famozno pitanje – a vi nemate decu?

Podignute obrve, podignuti tonovi. Pa na moj odgovor spušteni pogledi i muk. “Pokušavamo”, to sam dugo govorila. A onda kada se to “pokušavamo” pretvorilo u – kidamo delove srca i svaki put plačemo i ja pod hormonima i on onoliko muško, kada se to “pokušavamo” pretvorilo u “odlučili smo da nam ne trebaju nova kola da bismo imali para za vantelesnu”, kada se moje “pokušavamo” svelo na “odlučili smo da ne razgovaramo o tome ni međusobno jer previše boli i upropasti nam ceo dan”. Onda sam jednom njegovoj rođenoj tetki umesto “pokušavamo” rekla “Mirjana, ne možemo da imamo decu”. Otvorila su joj se usta kao u nekom crtaću. Bila sam hrabra tog dana.

Bila sam i obzirna, nisam plakala pred njom. Žena nije bila zla. Nije mislila ništa loše, često kao i mnogi ljudi jednostavno nije mislila. Govorim sebi da se to dešava. Da sam i ja verovatno nekoga nekada pitala “opa, snajka, a kada će beba”. Da čovek ne razume tuđu muku dok je ne oseti i da mi je drago što ne razumeju. Govorim sebi da, eto, oboje smo živi i zdravi fizički ako ne i živčano. Da toliko mladih oboljeva, strada po putevima a mi tu kukamo. Govorim sebi da sam tu ranu nekako prekrila bar tankom krastom da ne može baš svako prstom da je probuši. A onda vidim komentar “nema ta za šta da živi, ma šta će joj život bez dece” ili ono čuveno “žena nije žena dok nije majka”. Ne mogu da budem majka, a sada ćete mi oduzeti i to da sam žena? To ne možete.

Svakom svoja sreća i svakom svoja muka. Sada ću vam reći kada je u redu da nekoga ko vam nije blizak pitate kada će deca ili rade li na bebi – nikad. Nikad nije u redu. Eto, olakšala sam vam. Da su vam prijatelji znali biste kako se sa injekcija juri na posao. Kako se nadaš čak i kada doktori prestanu da te ohrabruju, kad konačno znaš da nade nema. Kako ne mogu da prežalim što smo i on i ja jedinci i što bar nisam tetka. Što čak nisam ni to pa da pišem pod slikama “tetka ga rodila i tetkino dete”. Molim vas ne pitajte ljude uporno kada će deca, što ih nema, da li to mislimo da čekamo četrdesetu ili pedesetu, jesmo li normalni. Ja sam četrdesetu spremna da dočekam, a nije ni ona daleko. Možda nemam dete ali nemam više ni nerava da lažem. Ja sam ta jalovnica, nerotkinja, žena bez deteta u Srbiji i jedno vas molim – zadržite svoje mišljenje o meni, mojim srećama i mojim suzama za sebe. Prečesto decu ne može da ima onaj ko treba, a mišljenje često ima onaj ko ne treba.

Izvor: mudrolije.org

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Kuća i porodica

Popularno

To Top