Jednom mi je jedan hejter rekao – Marina, ako se poželiš ubiti, skoči s visine svog ega.
Taj ego nikad nisam primećivala u svojoj osobnosti. Sebi sam izgledala kao netko vječno željan ljubavi i pažnje, s egom na petnaestom mjestu i oštro osuđivala sve one koji ponos stavljaju ispred ljubavi.
Ispričat ću vam.
U jednu sam ljubav uložila dane, mjesece i godine. Grčevito navijala da je on taj, jer sam ga ja odabrala i prepoznala. (Ja sam tako rekla, ja sam tako mislila, nema veze što to nema veze s istinom. Taj je taj, a ne onaj kojeg ste vi zapikirale da bude, al o tom ćemo drugi put). Dok smo se muvali mislila sam da će jednog dana biti dovoljno da je tu, a razmišljanje o bilo čemu većem činilo se potpuno neskromno. Jebiga, ja sam bila ona čiji se citati o ljubavi dijele po internetu, pa bih se i ja trebala pridržavati toga.
Završilo se jer sam se umorila. Klonula.
To jutro kada ga je lijepi đava odnio sjedila sam sama na kavi i osjećala se kao da sam izgubila utakmicu na penale. Utakmicu u finalu, za koju sam se pripremala sve godine svoje karijere. Činilo se da je ljubav izgubila, pa je samim tim, logično, u glavu došla i ona Balaševićeva “ljubav ne pobjeđuje…”. Drama queen u mojoj glavi skoro je zaplakala.
Moja frendica Dijana je kao psiholog, onaj najgori, koji ti u lice kaže brutalnu istinu o tvom životu I koju mrziš sve dok ne shvatiš kako je bila u pravu.
“Ti tog čovjek uopće ne voliš. Samo imaš jedan veliki problem – uložila si dane, mjesece i godine u nešto što je propalo I sada se grčevito boriš da to uspije da ne ispadneš glupa u svojim očima. Ne muči te ljubav, nego ego”, rekla mi je prije nego je pripalila cigaretu. Sjedile smo u lokalu u Parizu, pa je ova rečenica djelovala puno dramatičnije nego da ju je izrekla u Duvnu, recimo.
Biti pametan i nevoljen puno je bolja opcija nego biti glup i nevoljen. I to je odgovor.
Da nas ne muči ego i dani, mjeseci i godine koje smo uložile u propalu investiciju bilo bi lakše otići ranije. Da ne spašavamo vezu kao propalu firmu, bilo bi lakše otići ranije i početi novu priču. Da nam je ljubav na prvom mjestu, a ne ego, otišle bismo s mjesta na kojem ljubav ne postoji I bacile se u potragu za novom. Toliko je jebeno jednostavno.
Da mu prečesto ne izmišljamo vrline, bilo bi lakše priznati da to nije ljubav. Da manje lažemo svojim prijateljicama i opravdavamo njegove postupke, bilo bi lakše priznati da to nije ljubav. Da manje hranimo svoj ego, više bi hranili ljubav.
Dok je Dijana završavala cigaretu, shvatila sam da bih, ako se poželim ubiti, trebala skočiti s visine svog ega i volje da spašavam propalu investiciju. Ljubav je nešto sasvim drugo. Nemoguće ju je poraziti i ona neće progutati dane, mjesece i godine. To nije utakmica, ni karijera, ni investicija. Ni ego. I uvijek će pobijediti.
Marina Radoš
Lola
You must be logged in to post a comment Login