Oproštajno pismo dečaka koji su odrasli uz „Nebesku udicu“

Printscreen

Poznati

Oproštajno pismo dečaka koji su odrasli uz „Nebesku udicu“

Vraćam se pre nekoliko meseci sa posla, prelazim semafor i prolazim gradske kafiće, ispred mene izleće Glogovac. Nosi kožnu crnu jaknu i penje se na motor. Kreće da stavlja kacigu i ja mahinalno viknem „Ćao, Kajo!“. On se okreće, krivi mu se obraz taman toliko da vidim da mu je drago dok razmenjujemo pogled u milisekundi, pali motor, i odlazi.

Polumrtvi i poprilično izmučeni, pregurali smo nekako tu ’99. Kako to obično biva, uvek se nadaš sutra će biti bolje, najgore je prošlo. Dovukli smo se do 2000-te i opet je bilo isto, samo nije bilo bombi. Verovatno sam imao sreću da o tome previše ne razmišljam, moji su se dosta cimali da brata i mene izoluju od tih sranja. Ali samo do aprila 2000. kada mi se vratilo sve. Izašla je „Nebeska udica“.

Imali smo stari Sonijev televizor sa nekoliko kanala na kojima se vrtela ista tematika, mada se nismo ni trudili da je pratimo jer… Imaš sedam godina i bitna ti je samo lopta, teren i krevet. Odjednom, pojavio se film o košarci i gradskom liku koji je nekada bio u petorci sa Đorđevićem, Rebračom, Bodirogom i Obradovićem. Peti igrač, Nebojša Glogovac iliti Kaja.

Ceo komšiluk se okupljao kod mene da gledamo film, svađali smo se ko će biti koji lik i navijali tokom scene „basketa za koš“.

Jebi ga, možda bismo se više radovali da nije Vlatka Stefanovskog i našeg sećanja od samo godinu dana pre. Za „Nebesku udicu“ nisi mogao da kažeš da je ne voliš, samo da li imaš želudac i dovoljno zaboravnu glavu da sve to preguraš. Bilo je svađe oko Bodija i Saleta, ali zna se da su na kraju svi bili Kaja.

Povučen, tih, nenametljiv i zaljubljen. Imaš utisak da je Glogovac u 90 minuta filma konstantno na ivici suza, znaš da i on oseća isto kao ti, balavi klinac koji pojma nema šta se desilo ali ga nešto kopka. Naravno da smo plakali, gotovo u svakoj sceni. Verovatno je Nebojša imao boljih uloga, ali neke te prosto označe i menjanja nema. Sumnjam da bi želeo bilo šta da menja, osim, možda, kraja „Udice“.

Sine znas kako se postaje sampion?Tako sto izadjes na teren,kad je najteze…i pobedis
Nebojša Glogovac preminuo je na današnji dan 2018. nakon teške bolesti. Imao je 48 godina. Kao nakon prvog gledanja „Nebeske udice“, opet mi se vratio onaj osećaj. Možda se samo u filmu „izlazi na teren kada je najteže i pobeđuje“, ali ja ne želim da Glogovca pamtim kao čoveka koji je nešto izgubio. Jedini gubitnici smo mi. Ostali smo bez još jednog barda srpskog glumišta koji je voleo nekolicinu stvari – porodicu, pozorište i Zvezdu. Njega smo voleli svi.

Izvor: Noizz.rs

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Poznati

Popularno

To Top