MOJI KORONARNI DANI

Printscreen

Lifestyle

MOJI KORONARNI DANI

Jučer mi je muž rekao da će se promijeniti vrijeme. U pet će biti šest, u šest će biti sedam. Gledam u sat. Možda su tri? Možda su četiri?

Jutros sam ustala i spustila se u dnevni boravak. Na ekranu je bio Stanković. “Zašto repriziraju Stankovića?” “Ide uživo.” Bože, kako vrijeme u krevetu brzo prolazi dok odgovaraš na pozive ili zoveš na sve strane. Listala sam forvarduše.

“Kad sve ovo bude gotovo, golim ću rukama udaviti svakoga tko spomene ‘pička’ i ‘suvo meso’.”

Moj muž će udaviti svakoga tko spomene ‘suvo meso’. Sedmi dan jedemo sarmu sa ‘suvim mesom’. Došao nam je sin i donio dvije vrećice. Toalet papir i pet Lindt čokolada sa lješnjacima, svaka po tristo grama. Koja je to bila sreća! Danas je moja sreća šesto grama lakša.

Ne govorite ovo okolo. Na lice sam stavila masku, na ruke kirurške rukavice. Otišla sam u život, kupiti kruh. Nigdje nikoga. U prodavaonici je prodavačica namjestila masku i malo si počešala nos, rukom u rukavici uzela je moj kruh i pružila mi ga. Istom rukom je uzela i moju novčanicu. Kad sam izlazila tresnula sam u gospodina koji nije rizičan, ali jest prehlađen. Prehlađen? Nije kihnuo u rukav nego u moju masku. Štiti li maska? Neki veliju da štiti, neki da ne. Dok sam se vraćala doma, nigdje nikoga, francuzu sa sjemenkama odgrizla sam glavu. Jesam li ga prije trebala oprati u medicinskom alkoholu? Sodi bikarboni? Domestosu? Sanitaru?

Descartes je davno rekao, jedem, dakle postojim. Bademi, suhe smokve, banane, jabuke, čokolada, čokolada, čokolada, jaja na sve načine, pire, na dvjesto grama krumpira sto grama putra, sama sam otkrila taj recept, mađarice kupljene na sniženju…

Zovem Kseniju koja leži u bolnici i čeka da korona odjebe. Prepričavamo događanja iz djetinjstva. Umiremo od smijeha. Čokolada mi se topi u ustima. Kako pedeset minuta može kratko trajati? Gledam muža. Jede ogroman sendvič, kruh i putar. “Operi ruke”, kažem ja. “Malo prije sam ih oprao, zašto?” “Kao zašto, kako zašto?” Dok on pere ruke, vruća voda, tekući sapun, dvadeset sekundi, posebno trljati mjesta među prstima, sendvič nestaje u mojim gladnim ustima.

Tri musava Cigana, oprostite, Roma, gledaju u mene sa ekrana mobitela i pitaju: “Do kada ćemo prati ruke, zna li se šta?”

Na mobitel stiže fotka moje drage none Tilde. Što je ovo? Prvi put vidim ovu njezinu fotografiju. Nona prede vunu ispred nekad naše kuće u Mošćeničkoj Dragi. “Šaljem ti nonu.” “Tko šalje?” Javila mi se Romea iz Primoštena, prijateljica koja mi je bila više od sestre dok sam pred šezdeset i pet godina živjela u Opatiji. Među svojim prastarim fotkama našla je moju nonu Tildu. Draga Romea, nismo se čule sto godina, poslat će mi nonu poštom.

Na televiziji gledam Stožer. Broje mrtve i bolesne i one u izolaciji i one u karanteni. Ne čujem ih, isključili smo ton. Tičica, prijateljica iz Zagreba je presretna. Pred dvadeset godina je ničim izazvana odlučila potrošiti brdo love i betonom učvrstiti kuću na Bukovcu. Danas njezina kuća stoji na mjestu gdje je bila i prije potresa. Mnoge susjedne su, nažalost, krenule čudnim putem. Jadni Zagrepčani. Bandić, korona, potres, otrovne čestice u zraku…

Žena govori sama sebi: “Samo da prođe ovo sranje! Nikad ga više neću nazvati i pitati KAD ĆEŠ KUĆI.”

Zove me kći. “Jeste živi?” “Jesmo. Što radiš?” “Kuham ručak. Jedemo tri normalna obroka dnevno i dvadeset i sedam nenormalnih. Iz vage sam izvukla bateriju i bacila je u smeće.” “Jesi li nakon toga oprala ruke? Bože, kako je Trsat pust.” “Kako znaš?” “Išla sam kupiti kruh.” “MAMA! Jesi se skinula ispred ulaznih vrata, odložila odjeću u posebnu vrećicu, jesi se istuširala? JESI LI OSTAVILA CIPELE PRED VRATIMA?” “Naravno.” “Ne mogu vjerovati, ne mogu vjerovati, izašla si iz kuće. NE MOGU VJEROVATI! Ljubavi, mama je izašla iz kuće i otišla po kruh. Zet ti poručuje da ne može vjerovati.”

“Sad je najbitnije da sačuvamo penzionere. Lako je napraviti novu djecu, kako napraviti novog penzionera?”

Kad je kći spustila slušalicu razgovarala sam sa Sanjom, Sekom, Majdom, Anjom, Gregorom, Tičicom, Tanjom, Nelom, Nerinom. Večerali smo u pola noći. Svatko po dvije sarme, prilog restani krumpir. Muž je za desert pojeo devet mađarica, ja čokoladu. Muž je popio čašu bijelog vina, ja pola litre čaja jer tekućina deblja sluznicu u grlu, virus se u debeloj sluznici ne snalazi. Bacila sam oko na internet. Za sve su krivi Kinezi.

“Današnji zadatak iz matematike. U Kini kuhar sprema juhu od pet šišmiša. Koliko rola WC papira će trebati Jozi za trideset dana karantene?”

U tri ujutro premazala sam devet komadića dvopeka domaćom marmeladom od šljiva i progutala veliku žlicu meda. I one komadiće. Kako vrijeme leti? Nadam se da onaj ludi Stožer nikad neće ukinuti izolaciju.

“Kaže električar: ‘Bolje izolacija nego uzemljenje.’ “

rudan.info

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

To Top