Što se nisi udala ko Branka u inostranstvo, šta ćeš ovde?

pixabay.com

Lifestyle

Što se nisi udala ko Branka u inostranstvo, šta ćeš ovde?

To užasno kalupljenje i upoređivanje počinje još u najranijim danima kada ti roditelji iz najbolje namere “sašiju”onu: “Marko već vozi bez točkića, a ti ni sa točkićima ne umeš. Neverovatno!”

Volela bih da svako dete tada odgovori: Pa, šta?

I da nastavi sa tim “pa, šta?” dok roditelji ne shvate da tu ništa nije neverovatno.

Pa, šta?

Pa, šta?

Pa, šta?

Svako upoređivanje na duže staze ubija posebnost. Može da dovede da razvoja kompleksa, jer eto “Marko već vozi bez točkića, gori sam od Marka” ili “Markova mama je sigurno ponosna na njega, dok se moja sa mnom ne ponosi” ili “Ništa ne znam da uradim tako dobro kao Marko”.

A dete – koje nije Marko – već čita, jer voli da čita i zanima ga sve o bubama. Želi da po ceo dan pravi herbarijum i skuplja insekte u teglu.

Ali, kako to objasniti roditeljima koji veruju da svako dete želi da vozi bicikl ili rolere? I da sa detetom koga bicikl ne zanima nešto nije baš u redu.

I onda da bi “dete bilo u redu” krenu da vrše lagani pritisak, najpre finim metodama, a onda kada im pukne film počnu da naređuju, prete kaznama, sedaju ga na bicikl iznova i iznova, jer “svako dete voli da vozi bicikl”.

Foto: pexels

Uvek kada čujem ovako nešto, pomislim kako je nama, “odraslima” kada svakodnevno slušamo upoređivanje. Recimo,

Jebote, Jovana, kako ne možeš ko Mira, da te briga za sve?

Zašto nisi ko Marko unovčio taj fakultet, umesto što slikaš, pa da sad možeš bez problema kredit za stan da podigneš?

Što se nisi udala ko Branka u inostranstvo, šta ćeš ovde?

Jesi video kako je Petar pokrenuo biznis, a ti još uvek radiš za istog gazdu?

Kako ne možeš ko Jelena da skineš kilograme, ona je već treći mesec posle porođaja vratila staru kilažu?

Tebi je normalno što toliko vremena provodiš sa detetom, umesto da ko druge žene gradiš karijeru?

Niko ne voli da ga upoređuju i zato mi ni jasno zašto svakodnevno na ulici čujem to “Ali, Marko već vozi bez točkića”.

Dete nije lutka na baterije. Ima svoje potrebe, želje, sklonosti koje samo treba da sledimo, a ne da ih kalupimo ili sputavamo, da ga silimo da bude kao svi, da ga usmeravamo tamo gde bismo i kako bismo mi.

Zašto da bude kao svi? Zašto da ide kuda bismo mi?

Koliko je danas na ulici sjebanih ljudi koji više ne znaju gde udaraju, imaju krizu identiteta jer ne znaju da li da prate svoje želje ili tuđa očekivanja, da li da izraze svoju posebnost, jer se plaše da neće biti prihvaćeni, da li da se drže ustaljenih obrazaca ili da iskoče izvan njih, kako da se “oslobode” onoga čime su ih roditelji i društvo zadojili, a nikada nije bila njihova suština?

Ovde se tako slabo neguje posebnost.

Posebnost je u rangu čudaštva. Plaše je se ili je ismevaju, jer je ne razumeju.

Sve što nije kao kod većine, sigurno nije normalno.

Ovde kad si poseban ili svoj, kažu ti: Ti uvek uz neki kurac! I onda dodaju: Primiri se, malo.

Foto: pexels

Primiri se, jer ko zna šta sve strašno može da se desi ako se posebnost ne primiri, ako se pusti ko pas sa lanca, ako se ne ugasi dok tinja, hoće li zapaliti sve oko sebe, šta ako nam pokaže da je sve u šta smo do sad verovali da je “normalno” zapravo sputavajuće?

Da je zapravo baš to upoređivanje dece, kalupljenje, sputavanje njihovih želja, posebnosti, htenja, nametanje “poželjnih” obrazaca ponašanja, koje se nastavlja i u kasnijim godinama… dovelo do toga da danas imamo masu zbunjenih, nezadovoljnih, besnih ljudi sa niskim samopoštovanjem koji se plaše da kažu: Pa, šta? Neka sam uz kurac!

Koji se plaše da oslobode svoju posebnost, da budu drugačiji, čudaci, ako treba, koji se plaše da žive onako kako osećaju da bi trebalo.

Koliko je ovo tužno.

Prvo te, često iz “najbolje namere”, sputavaju i kalupe roditelji, a onda krene da te sputava i društvo.

Nije laka borba odupreti se tome. Ali ako uspeš, ako se drzneš da oslobodiš svoju posebnost, skloniš taj bicikl u stranu i kažeš: Pa, šta?

Ja nisam Marko, živećeš život koji možda neće biti na radost većine, ali će sasvim sigurno biti na tvoju sopstvenu radost.

A to je najvažnije.

Izvor: Lola/Jovana Kešanski

 

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top