Zašto stari ljudi zabadaju nos u sve: Ovo morate da shvatite!

pixabay.com

Kuća i porodica

Zašto stari ljudi zabadaju nos u sve: Ovo morate da shvatite!

Često ne razumemo kakav vakuum okružuje naše majke i očeve. Ne razumemo zašto nas mama zove 5 puta na dan. Zašto tata toliko ulazi u sitnice oko stvari koje ga ne zanimaju. Stari ljudi samo žele da ih neko pita za nešto. Petljaju se u sve kako ne bi izgubili nit.

„Znaš li šta je najgore kod starenja?“

„Šta?“

„To što postaješ nevidljiv.“

Dok ste mladi vi ste lepi ili ružni, zastrašujući ili pitomi, privlačni ili odbojni, ali s godinama – sve nestaje. Tada niste ni lepi ni ružni, jednostavno ste – nevidljivi. Stari.

Stari ljudi su bezimeni svet.

Ovo je istina. Jedina osobina koju imaju sve bake i dede je starost. Obratite pažnju – o starijoj osobi niko ne govori: on je inženjer ili on je računovođa. Najčešće čujete da on ima 76 godina, ili da je ona napunila 80 godina….

Nakon postizanja određene starosti, broj ljudi koji o određenoj starijoj osobi znaju šta vole, kako žive, šta znaju – naglo se smanjuje.

Njegovi prijatelji, kolege ili su umrli ili su društveno neaktivni. Oni napuštaju kuću samo kada idu do prodavnice i prestaju da se druže jedni sa drugima.

Deca se druže sa svojim krugom prijatelja, žive u zasebnim kućama, umesto s roditeljima komuiciraju sa mobilnim telefonima. Oko starijih ljudi sada žive neke nove, mlađe komšije koji imaju svoje živote. U prodavnici sada rade neke nove, mlađe prodavačice.

Mlade komšije će pozdraviti, u najboljem slučaju pomoći im da donesu stvari do vrata, a šta se dešava iza zatvorenih vrata, nikoga nije briga.

Stari ljudi su bezimeni svet.

Često ne razumemo vakuum koji okružuje naše stare roditelje. Ne razumemo majku koja nas zove 5 puta na dan. Ne razumemo oca koji ulazi u sitnice oko stvari koje se njega i ne tiču. Ali stari ljudi samo žele da ih neko čuje. Još uvek žele da se pitaju oko nečega. Boje se da će izgubiti nit.

Ja sam odrastao u kući sa dva ulaza. Mi smo živeli na jednoj polovini kuće, a u drugoj baka. Ona je bila tu da nas sačeka posle škole, pomogne oko zadaće, skuva nam ručak, podseti nas da se obučemo, zove nas ako se zaigramo sa društvom a roditelji treba da dođu sa posla.

Godinama, sasvim nesvesno, mi smo naučili kako da kuvamo ručak, da se oblačimo sami, da sami organizujemo i ispunjavamo svoje školske obaveze. Baki smo prelazili sve ređe.

Nismo ni primetili kako ona stari i polako nestaje. A sada pomislim da nekad ne mogu ni da se setim kako se ta žena zove, jer u mojim mislima ona je baka.

Stil.kurir.rs

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Kuća i porodica

Popularno

To Top