Treba biti mudar pa tačno otkriti oko čega i zbog koga vredi trošiti snagu

pixabay.com

Lifestyle

Treba biti mudar pa tačno otkriti oko čega i zbog koga vredi trošiti snagu

Glava mi je ponekad kao loto bubanj u kom se sudaraju loptice sa brojevima. Srećni sam dobitnik kada uspem da izvučem i četiri “normalne” loptaste misli u haosu koji mi je okupirao glavu.

Sudaraju mi se protesti, policija, krv na licu, Vučić u avionu, slike iz Beograda, suzavac, Niš, Novi Sad, Kon, korona, žarište, novo žarište, mužev otkaz, jedan, pa drugi, pa novi posao, pa kvar na autu, pa iznenadni trošak, pa koliko te je koštala šlep služba, kako ćemo platiti turbinu, jesi li na poslu imao masku, jesu li svi nosili masku, kako dišeš pod maskom, Miloš iz Zrenjanina ima pet dana da skupi 40.000 evra da bi nastavio borbu za život, ima tumor, jebote ima tumor, 719 na 3030, pet dana da skupi za život, život.

Svaki roj misli krije jednu ključnu samo je caka da je u haotičnom sudaranju u glavi ko bubnju, pronađeš.

Ova moj niz gore, spontano kucan, ostavio je nenamerno ključnu misao za kraj:

Miloš ima pet dana da sakupi 40 hiljada evra da bi nastavio svoju borbu za izlečenje.

Koliko je ovo strašno.

Koliko je istovremeno “otrežnjujuće”.

Zatrpava ko zemlja vatru svaku onu misao zbog koje mislimo da ćemo da umremo.

A nećemo.

Jer mozak nije turbina. I ne može da se zameni za 300 evra. (Ali može da izgori.)

I život nije otkaz.

I nije šlep služba.

Već zahvalnost što možeš, živ si i zdrav, da zaradiš da platiš jebenu turbinu.

Ima jedno veliko drvo sa ogromnom razgranatom krošnjom u mojoj ulici. Na njenom samom kraju. Ispod sebe krije jednu drvenu klupu. Obična klupa, nema naslon, sklepana da prolaznik sedne, ako je primeti.

Odnedavno svako jutro odlazim do nje. Nekad sama, nekad, kao jutros, sa ćerkicom i psom. Ponesem domaću kafu u šolji i tu je pijem. U debelom hladu. Pas kopa, njuška, ćerkica se igra, ja pijem kafu. Ako bih pisala zahvalnosti, ovo bi bila recimo prva.

Zatežem posteljinu i gledam je. Stoji preblizu ekrana, sluša Branka Kockicu i raspevanu decu i igra sa njima. Pokušava da emitira njihove pokrete, reči pesme joj kasne, ponavlja ih, nepoznate su joj. Za nju ništa u tom momentu više ne postoji.

“Otišla je sva u visinu”, kaže moja mama. Posmatram mrvu kako je porasla, kako peva, dobro je, peva, niko je nije “opteretio” otkazima, koronom, protestima, poslovima, onim gadnim delom sebe. Dobro je.

Ovo bi bila druga zahvalnost.

“Vide gologuzanki” viče moj školski drug dok nam se goluždrave ćerkice igraju u plićaku kraj Dunava. Voda je hladna, pa na kvarno mažu blato po sebi, da bi mogle da uđu da se operu.

Otvaram plastičnu posudu punu naseckanog voća.

Jedna uzima šljivu, druga maline, treća kajsiju. Kapa im niz bradu.

Sedim na peškiru, opet neke loptice gluposti udaraju u glavu, osetim pritisak, hoće da me nadvadaju na plaži, kraj reke, da nadjačaju glas mog druga koji mi priča o svom novom poslu. Najveća je borba sa sobom. I najvažnija.

Gledam kako se prskaju vodom, koža im se ježi od ledenih kapljica, vrište, sreća im se možda udahnuti, da raširi pluća. Uzimam lopaticu i pravim im bazen u pesku.

Treća zahvalnost.

Mama, mama, tata je rekao da će večeras praviti krofne sa onim šećerom u prahu i “pekezmom”.

Četvrta.

Tužno je, ali naša stvarnost je neprekidna borba onoga što nam se nameće i zdravog razuma.

Treba biti mudar i izbeći upuštanje u jalove polemike, u zauzimanje strane po svaku cenu, u izbacivanje stava po pitanju svega.

Treba biti mudar pa shvatiti da ne moraš da znaš sve, ne moraš biti u svakom toku, budi u toku sa sobom.

Ne moraš svakoga slušati. Biraj.

Treba biti mudar pa tačno otkriti oko čega i zbog koga vredi trošiti snagu.

I zapisivati zahvalnosti za svaki dan, jer to nam možda može pomoći da na ramenima nosimo glavu, a ne loto bubanj.

Jovana Kešanski/Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top