Alo, žene, 21. vek je, a vi i dalje mislite da je najveće dostignuće da se udaš!

pixabay.com

Lifestyle

Alo, žene, 21. vek je, a vi i dalje mislite da je najveće dostignuće da se udaš!

Etikete idu spolja, ali imaju tu tendenciju da se utisnu u kožu, pa da idu dublje – dok ne zapeku srce.

Radnički autobus je krenuo sa parkinga fabrike sa Ljubicom umotanom u gorke misli kao u pocepano ćebe. Nekog drugog bi ta reka radnika što izlazi iz pogona raznežila, podsetila na priče roditelja ili bake i deke o onome kako je „dobro bilo za vreme Tita“. Lako je romantizovati siromaštvo kad imaš para. Lako je kad nisi pre četiri dana ostavljena jer „samo zvocaš zbog tih računa“.

Celo prepodne provela je na traci, slušajući Minu i Teodoru kako se jadaju što ne mogu da nađu muža. Sve vreme je mislila: „Alo, 21. vek je, žene, a vi i dalje mislite da je najveće dostignuće da se udaš!“

Ništa nije rekla, jer je znala da se već po hodnicima šuška o njenom raskidu. Jedna reč i odmah bi je proglasili za ogorčenu, onu što je ostavljena pa mrzi sve žene. Godinama se krila od lepljenja etiketa, nije joj trebalo ni sad.

Etikete idu spolja, ali imaju tu tendenciju da se utisnu u kožu, pa da idu dublje – dok ne zapeku srce.

TI RADIŠ U FABRICI?
– Nije valjda, Ljubice, da radiš u fabrici? – pitala ju je razredna vidno razočarana kad ju je srela na ulici pre tri meseca.

Šta je trebalo da kaže?

Nisam pogodna za državnu firmu. Nemam vezu. Ne umem da se „muvam“. Gori od mene su se već zaposlili na dobrim mestima. Prekvalifikovana sam za svako radno mesto. Nikom ne treba profesorka istorije. Sramota me je da me roditelji u 25. izdržavaju?!

Umesto svega toga:

– I to je pošten posao, razredna.

JE L’ SI SE UDALA?
Imala je jednu tetku što je svaki put kad se sretnu pita: Ljube, je l’ si se udala?

Kao da ti za udaju treba neka posebna iskra mudrosti, nešto što je romantičnim dušama posebno neobjašnjivo.

– Nisam, tetka, nisam.

– Znam ja takve kao što si ti, Ljube. Čekaš pravog! Da ti kaže tetka: ne postoji pravi. Nego da se doteraš i udaš, dete sebi da rodiš!

Jer se deca sebi rađaju.

– Neću pravog, neću muža, hoću ljubav. – tačno bi tetka nasred ulice šlogirala da joj to kaže.

SAMO ZVOCAŠ, VJERNA LJUBO!

Onda se Marko posle dva meseca ljubakanja i čitanja poezije po ćoškovima samo uselio u njenu garsonjeru. Gde ima mesta za jednog, ima i za dvoje. Još se živo seća tog dana kada se pojavio na vratima sa cvetom koji je, znala je to, ubrao ispred zgrade.

– Ovo sam doneo u miraz – rekao je šarmantno i spustio na pod malu putnu torbu. Nekoliko majica i farmerica, četkica za zube, tri četiri knjige poezije, mesec lampa i velika beležnica u koju je zapisivao svoje priče. To je bilo sve.

– Nema veze, ti si jedna duša. – rekla je. – Pare nisu bitne.

Bukvalno ju je shvatio, pa je narednih šest meseci ona kupovala hranu, plaćala račune, kiriju. On je glumio junaka iz pretkosovskog ciklusa.

– Šta je bilo, vjerna ljubo?

– Ništa nije bilo, viteže. Isključiće nam internet.

– Zar to nismo platili.

– Nismo platili?! Misliš, zar nisam platila?

– Opet zvocaš, vjerna ljubo. Nije sve u parama, zar nisi i sama rekla?

Tako se ono što je počelo kao najnežnija ljubavna priča završilo teatralnim pakovanjem i odlaskom u ne baš pesničkom stilu. Nije znala kad i kako, ali na poslu su već saznali da je „Ljubicu ostavio onaj umetnik, nije ni čudo, malo je specifična, ko bi to trpeo“.

Pravila se da ne čuje.

To nisu bili ljudi kojima je mogla objasniti da ona traži istinsku ljubav, životnu, onu koja ne razmišlja o parama, ali zajedno plaća račune. Da joj nije teško da radi i zaradi sve dok ima s kim to da deli. Da nije rođena samo da se uda. Da žena tako ne ostvaruje svoju svrhu.

Samo, nije živela među onima koji bi to mogli da shvate. Pa je ćutala.

ROMANSA JE MOJA POSLEDNJA ŠANSA
Četvrtog dana – bez Markovog traga i glasa – na putu do posla srela je tetku i praktično kriknula:

– Nisam, tetka, nisam! – i pre nego što je ova uspela išta da je pita.

– Šta nisi, Ljube? Ja reko’ da pitam, kako ti je mama?

– Dobro su i mama i tata. – promrmljala je i požurila niz ulicu. – Ja nisam dobro.

Dan je počeo uobičajeno, koleginice su se smejuljile i planirale kad će na cigaret-pauzu, šefica se mrštila i lupkala štiklama kroz radnički pogon, a u njoj su se mrsila pitanja u svim pravcima.

– Slušaj, više mi se smrklo ovo ustajanje i posao. Da mi je da nađem nekog, jaaao!

– Pa šta je falilo onom prošlom?

– Kom? Stevanu? Tog nije imao pas za šta da ujede. Meni treba neko onako, znaš, dobrostojeći.

– Da ne moraš da radiš? – uključila se Ljubica po prvi put u razgovor.

– Pa to… – odgovorila je zbunjeno Teodora. – Nisam studirala, nisam neka mis univerzuma, a i ne radi mi se nešto ceo život u fabrici da ti kažem. Romansa je moja poslednja šansa! – zakikotala se.

– Ja sam čula da se onaj šef trećeg odeljenja razvodi. – dodala je Mina zaverenički.

– Koji, onaj mršavi? Nisam baš tako zamišljala čoveka svog života.

– Ih zamišljala! Te što zamišljaju nikad se ne udaju! Šta ima veze što je tanak, novčanik mu nije tanak!

Na ovu opasku nizale su se i druge, lascivne, bezobrazne i proste. Ljubica je motala kabl i svoje rastuće nezadovoljstvo. Nema veze koji je vek, kad si ti u prošlim vremenima i maštaš samo da se pošto-poto udaš.

– A ti, Ljubice, šta misliš? Ko će tebe da spasi iz fabrike?

– Mene? Ja. Ja ću da se spasim.

Srbijanka Stanković/Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top