Marina Radoš: Veselim se praznicima bez šopinga, ljudi i kolača po Instagramu

Vratio mi se osjećaj djetinjstva.

Sad sam je počela iznositi ispred zgrade da ponudim prijateljice, kao što su to naše majke radile nekada davno. Znate ono – skuhaš kavu da zamiriše, staviš šalice na tacnu, u džezvi je više kave nego što vas dvije možete popiti, ako tko naiđe.

Okolo se djeca igraju, razbijaju koljena, stalno dolaze i zapitkuju. Dan je topao i sunčan, kao da smo jučer mi bili ta djeca.

Moja frendica i ja pijemo tu kavu, razgovaramo i tračamo. Bliži se trideseta, prve bore i početak transformacije u majke i tetke. Dobivamo lagano njihove mane.

Zaista mi se jučer, u sunčanu nedjelju usred pandemije, vratio osjećaj djetinjstva. U toj jednoj kavi bez kafića. U tom vremeplovu za kojim sam čeznula, u povratku u bezbrižnost i dane kad su mi krvava bila samo koljena.

Zaista, jedna kava bez kafića, turska kava na tacni ispred zgrade, postala je taj momenat. Sreća koju sam godinama tražila u gradovima gdje sam živjela.

Koliko sam samo jurila naprijed, kao na autoputu, ne stajući, ne osvrćući se, pretjecala sve one koji bi mi mogli dati putokaze. Koliko sam samo htjela naprijed, u budućnost, u novi dan koji je očito svanuo da bi zastao svijet.

Apsolutno je odvratno romantizirati nevolju koja nas je snašla. Ona je planina koja se odvalila i pala na naš autoput prema budućnosti, prema sutra, prema naprijed.

Trebat će nam dugo da je sklonimo i počistimo nered kako bismo sjeli u automobil života i krenuli naprijed. U toj raboti mnogih od nas neće više biti.

Mnogi će izgubiti razum čekajući, mnogima će stradati zdravlje, mnogima će biti uništeni automobili.

Zato, dok čekamo da se otvori put i svijet, trebamo prihvatiti pomoć djeteta u sebi, majke u sebi, djetinjstva u sebi, doma u sebi.

Uskoro se bliže praznici, zato ovo i pišem.

Ovi praznici, samo ovi ikad, bit će prilika da budemo djeca. Prava djeca koja smo bili. Da čekamo Božić i Novu godinu bez tisuću poklona. Bez tržnih centara. Bez advenata i kuhanog vina. Bez desetaka nepoznatih ljudi po kući.

Mogli bi ovo biti praznici bez peglanja kartice do besvijesti. Praznici bez natjecanja u broju savršeno napravljenih kolača.

Praznici bez stresa oko čišćenja. Praznici bez planova za skijanje. Praznici bez teških financijskih odluka. Praznici bez života u koji smo tako brutalno požurili.

Praznici puni skromnosti i ljubavi.

Imamo još jednu šansu da doživimo Božić iz djetinjstva. Tako me raduje ta spoznaja.

Marina Radoš/Lola