Onaj ko je sjekao moja krila, oduvijek sam bila ja

pixabay.com

Lifestyle

Onaj ko je sjekao moja krila, oduvijek sam bila ja

Ili nečeg. I uvijek sam vjerovala da radim dobru stvar

Vjerovala sam da svaka moja odluka da budem malo mirnija, malo normalnija, malo klasičnija, malo u standardu, malo obična, manje glasna, više na raspolaganju, prilagođavanju, u stvari čini dobro.

I meni.
I drugima.

I radila sam to godinama.
Jer moraš da se stopiš da bi preživio.
Tako kažu.
Tako traže.

Lijepo me neko zamoli i ja, baš kada poželim na drugu stranu, promijenim planove i odem tamo gdje sam ”potrebnija”.

Ponekad su mi tražili glasno i prijekorno, pa sam uz ogroman osjećaj krivice, odustajala od odmora, slobodnog vremena, od svojh želja i planova.

Često sam se smijala šalama, podržavala odluke koje su drugi donosili, jer, eto, ”moji su” i ”moram” ih podržati.

Ponekad sam razmijenjivala dodire iako nisam osjećala da moje tijelo, niti ruke, moje usne, žele to.
Nisu bili moji momenti.
Bili su njegovi.
Ja sam samo, ponekad, mislila da su moji.

Nisam toliko često iznosila ni svoje mišljenje, jer zastanem, u strahu, šta će misliti o meni. Ko će me se sve odreći.
Mnogo sam istine progutala, a mnogo laži potvrdila.
Nesvijesna da to radim.

Najčešće bih mijenjala svoje planove u toku sedmice, vikenda, čak i dana, ukoliko bi mi neko dovoljno ubjedljivo, dovoljno šaljivo, dovoljno uporno, naveo svoje razloge zašto treba da uradim ono što mi predlažu.

Bilo da odemo na rakiju, a ja rakiju taman prestala piti.
Bilo da pristanem na gore.

Prijatelji, rodbina, partneri, svi.

I ja sam, uprkos što je tijelo vapilo odmor, san, tišinu, ignorisala svoje glasove i koračala za zvukom njihovih riječi.

I duboko sam vjerovala da su ljudi srećniji što sam tu zbog njih, što im dajem vrijeme, prostor, energiju.
Da oni vide koliko se trudim i koliko saam za njih tu.

Oni su isto, govorili meni.
Da su srećni.
Naravno da jesu, radilo sam ono što su htjeli.

Istovremeno sam bila i frustrirana.
Ponekad i ljuta.
Nisam znala zašto.
Osjećala sam da mi se nešto uzima, da dajem preko, a ne dobijam dovoljno.
Nisam znala ko mi uzima, niti sam znala šta mi uzimaju.
Krivila sam, a da toga nisam bila ni svjesna.
Krivila sam sve druge, politiku, zemlju, posao, direktore, partnere, a u stvari …

Nisam znala ko mi je i šta je kriv za moj osjećaj praznine.
Osuđivala sam, tiho i skriveno.
I opet, nisam znala da to radim.

Tako je bilo … dugo.

A onda u jednom trenu mog života sve se promijenilo.
Mogu reći da sam bila spremna da ”progledam”.

Bilo je to davno.
I hvala MU na tome <3

U tom konkretnom trenu vrlo jasno i čisto sam vidjela da sam, kao luda, bila u potrazi za samo jednom stvari.

Da budem voljena.

Prihvaćena.
Viđena.
Da me osjete.
Moji ljudi, prijatelji, saradnici, partneri, moji svi.

Da osjete i priznaju moje potrebe, moja davanja, moju ”žrtvu”.

Ta potreba da me drugi prihvate, vole, daju podršku, razumiju, slobodno vrijeme, razgovor, je potreba nesvjesnog.
I apsolutno je svi imamo.
Urođena nam je.

I nemojte mi reći da ste uvijek u svojoj istini i da uvijek peglate ono što mislite, da uvijek delate ono što osjetite, da uvijek iskreno ljubite one koji u tom momentu požele da ljube vas.
Jer, znam da to nije istina.

Svi se mi uzajamno, počesto, paralelno, ponekad žestoko, ponekad malo, odričemo i lažemo sebe.

Zašto?

Jer smo do kraja života u stalnoj potrazi za svetim gralom.

Sveti gral je LJUBAV.
PRIHVATANJE.
PRIZNANJE našeg bića.
Svega što mi jesmo.

To je onaj kruh naš nasušnji od momenta rođenja do momenta smrti. Taj kruh je u stvari Božanska pogača, a naša glad u stvari glad onoga ko se te pogače nije dugo najeo.

Tako se u jednom trenu mog života Kosmos dobro pobrinuo da mi pokaže da sveti gral, svetu pogaču, umjesto drugih, u svojim rukama, držim Ja.

Zašto nisam uspjevala da se napijem i najedem ma koliko se davala, žrtvovala, stapala, govorila da mi je stalo, čula da me vole?

Pa …..

Zato što, onaj ko je sve to treba da kaže, sam bila, samoj sebi JA.

Onaj ko je gasio moje svjetlo, sam bila ja.
Onaj ko se odricao, sam bila ja.
Onaj ko me razboljevao, ja.
Onaj ko me nije cijenio dovoljno, ja.
Onaj ko me nije vidio, ja.
Onaj ko je sumnjao u mene, ja.
Onaj ko me osuđivao, ja.

Onaj ko je sjekao moja krila, oduvijek sam bila ja.

Bilo je bolno i otrežnjujuće, ali i iscjeljujuće <3
Jer od tada, okrenula sam igricu.

Počela sam da dajem sebi sve ono što sam tražila od drugih, u tišini. Učila sam svaki dan kako se to radi. Ispočetka.

Počela sam da opraštam sebi što sam se odricala svojih riječi, zahtjeva, potreba, odmora, slobode, zadovoljstava i počela sam da opraštam njima što sam, opet ja, očekivala da dobijem nešto što nikad nije bilo njihovo da daju.

Nije bilo lako … ali sad na kraju, jeste slatko 😀

Nakon malo borbe sa vjetrenjačama, nakon puno padanja i ustajanja, onaj ko je napokon vidio da ima šarena, velika, sjajna, spremna krila sam bila – JA.

I nikada im nije bila potrebna potvrda za let od drugih.
Potreba je bila između Boga i mene.

I hvala Bogu da jeste, jer od tog trenutka ja držim svoj sveti gral. Ja nosim svoju pogaču.

I nisam više ni gladna ni žedna.

Niko nas ne iznevjeri, nikada.
Mi to radimo sebi.

Ono što čini razliku jeste da ostanemo na nogama sa svojom Istinom i pustimo sebi da vidimo ko tu istinu ne dijeli sa nama.

Ono što ode, odnosi, ljudi, situacije, je u stvari naša iluzija da je nešto ljubav, partnerstvo, svrha.

Uvidimo da smo mi ta iluzija.

Nikada se ne odriči svog Svijetla, zarad prihvatanja, pohvale, podrške i ljubavi drugih.

Takva ljubav, u kojoj se odričeš sebe, nikad neće biti tvoja.

Tvoja ljubav, dolazi onda, kada prigrliš Sebe.
Sebe, kao najvećeg dara, tebi od Boga.

Sanda Mešinović/Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top