Šta da radim sa svim ovim pukotinama na sebi?

pixabay.com

Lifestyle

Šta da radim sa svim ovim pukotinama na sebi?

Dok stojim držeći samu sebe za ruku, drhteći od jeze, izjedena od emocija poznatih i nepoznatih, razvučena od strašnih vukova, razbijena na hiljade komadića…

Razmišljam zašto ne plačem, zašto ne vrištim, kada bih trebala, trebam suze, suze su lijek za dušu, čiste je.. ali ne, misao kako najjače zagrlim sebe i kako si šapućem: ”Možeš ti to”! “Uvijek si mogla”!

Nadjačavaju moju potrebu za plakanjem i Mogla sam… sastavila sam se i digla, ali su pukotine ostale. Moje pukotine, podsjetnik svakog pada.

Često ja idem jednim putem, dok drugim koračam i onda stanem, ne znam koji je pravi, okrenem se u krug i opet uradim isto NIŠTA… STOJIM… Misli, ne misli, prosto se zalede, tjeram ih da se pokrenu, vrištim na njih tihim glasom, ali ponekad ništa nije dovoljno dok je nekada i malo previše.

Foto: unsplash

Gubeći poštovanje prema sebi, izgubila sam se, preplašeno zureći u zivjeri nepomično, nisam bježala, jer kuda bih ja to, kojim putem…

Spoznah, da su te zvijeri, ustvari, STRAH, strah od same sebe, jer kako otići od sebe i ponovo se sebi vratiti čitava, kada sam postala satkana od pukotina, a sve su to niti , a konac je vrlo tanak.

Pružam ruke prema svjetlosti u poniznoj molitvi, tjeram mrak klečeći, uzdižem se na neki drugi nivo, tražeći se…

Istražila sam svaku pukotinu u meni, prepipala svaki dio duše… i znala sam, znala da je spoznati sebe najstrašnija istina, a ujedno i najveća radost… jer oslobodivši sebe od sebe, izlazeći iz mraka, tog mrtvog ugla, dobila sam osjećaj olakšanja.

Disala sam bez grča, svaki udah je bio sreća za sebe.

Najstrašnije ne mora uvijek biti i najgore.

Sve ima svoj smisao. Svaki taj udah i izdah, svaki trenutak jednog dana je smislen. Dan je jedno putovanje do noći, dugo putovanje i treba naučiti ugoditi sebi na tim putevima.

To i jeste život, zar ne? Cijelina sa pukotinama. Svaka pukotina je moja, tvoja, naša… ona je novi početak kraja, ona ne boli.

Pukotine su prebolovane, ali bez njih ne bi bilo priča, koje treba ispričati. Neka pukotina..

Piše: Daliborka Petrović

Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top