Ne, nije normalno da svoju negativu i komplekse istreseš na pacijenta, baš si faca što djedicu i baku u staračkom domu maltretiraš, jer ti se sinoć muž naljutio.
Ne, nije normalno da se kur..š i da si faca kad ništa nisi stekao sa svojih 10 prstiju! Ne, ne možeš sada da glumiš facu kada negdje odeš…
Ne, nije normalno da slabijeg ili siromašnijeg od sebe maltretiraš, ili ti si to faca, pa ćeš svoj nagon agresije istresti na tom jadniku na ulici.
Ne, nije normalno da samo razmišljaš i pričaš o novcu, ma tko si ti, pa vidiš da ti obitelj pati, od tebe ni trunke emocija i pažnje, pa si ti kao faca.
Ne, nije normalno da kriviš i galamiš na profesore i učitelje, jer je tvoj „omiljeni klinac“ napravio neki problem pa ćeš ti, kao faca, to sve prekriti.
Ne, nije normalno da si sjeo u tu fotelju političku, jer si se uvukao kao pacov u rupu ližući big brotheru zadnjicu.
Ne, nije normalno da vam djeca i vi sa njima gledate realityje, i uz sve psovke, skidanja, vrijeđanja, djeca kao spužve upijaju, da ti si faca, koji primjer daješ djeci kao jednu od normi moralnih vrijednosti još kažeš, e, ovako se pare zarađuju.
Ne, nije normalno da svake minute zurite u mobilni i gledate post koji ste stavili ima li još koji više lajk, kao faca ćeš biti sa što više lajkova.
Ne, nije normalno ako imaš dom, da šalješ roditelje u starački dom, ili ih zaboravljaš posjećivati, ne shvaćaš sada da ćeš jednog dana ostariti, pa će i tebe odbaciti kao krpu.
Ne, nije normalno da na ljubavi kalkuliraš, koliko si dao/la njemu, i obrnuto, nisi faca ako prvi nazoveš.
Ne, nije normalno da ti se netko preko želuca gadi, ideš njemu/njoj, zbog je…ne financijske situacije,
Ne, nije normalno da si faca ako udariš ženu, dijete, siromašnog, nema opravdanja.
Ne, nije normalno da prođeš fakultet bez ijedne večeri zagrijane stolice da nešto naučiš i to preneseš drugima, nisi faca to je jadno.
Ne, nije normalno da budeš ljiga da bi bolje prošao. Tuga je to. Jad . Čemer. Ti si bezdan, a ne faca.
Ne, nije normalno da se plašiš panično smrti, ako već živiš kao hodajući mrtvac, udahni život, izađi, živi ga.
Ne, nije normalno da su psihijatrijske klinike najtiše bolnice, to su ljudi koji imaju raznih poteškoća i bolesti mentalnih, da mogu kožu bi sa sebe satrgnuli, ali ne mogu guše se u sjeni zatvora, jedna dodje medicinska sestra citiram „nemoj tuda da mi se dere po hodniku daj joj boc boc, a ona taži jadna onakva stara jedva hoda od sedativa broj da zovne kući“.
Draga sestro, i svi koji radite u ovakvim ili sličnim institucijama, plaćeni ste za to! Kraj priče, znali ste što Vas čeka i da su to bolesti jako teške. Znam da su ovi dani iscrpljujući, neizdrživi, pogubni za Vas, drage sestre i drugo osoblje, ali ima još u Vama ljepote karaktera u i duha, pokažite, ima. Vi ćete večeras kući tko zna hoće li oni dočekati zoru dana.
Ne, nije normalno da si vidio kako vuče unuk staru baku na pregled u ambulantu, jer ona ne može.Unuka to nije briga, on čeka da je dovuče da ga slučajno ne bi prijatelji vidjeli pa ga zadirkivali „hej stari pa joj ti babu vozaš“, a ona sjedeći u hodniku i gledajući za njim sva drhtava kaže „sine ostala mi flaša vode suše mi se usta“, i tada poteče potok suza iz njenog oka.
Ne,nije normalno da su po ovim i drugim krajevima i mjestima zarasle ovakve krasne njive i livade. To se nekada prostiralo od ljepote mira proljetnog dana i cvijeća. Nije to Božje.
Zemlja nas hrani, daje nam sve za život. Sramota je dragi sine otići u ogradu ukupiti malo drva, ne to nije sramota to je blagoslov.
Plače mi srce za starim ljudima, plače mi srce za opustjelim poljima i livadama, plače mi duša kada djeca više i ne znaju, a žive na selu što je to zaprljati se i igrati u pijesku, plače mi kada vidim onog starca na tronošcu, gleda u bezdan negdje prisjećajući se kako je to bilo, i u sebi moli Boga da ga Bog uzme, plače mi srce za onu studenticu koja nije dobila stipendiju jer je iz siromašne obiteljima ostale su imale „vezu“, plače mi srce kada dodješ, a djeca nemaju nikakvog poštovanja prema starijima, a onu vrećicu što si donijela vuku što je tko kome dobnio, nikakvo poštivanje starijeg.
Plače mi srce kada se sjetim one stare gospođe što je čekala u kolicima na zebri, da joj netko stane, pa sam izišla iz auta, upalila sva 4, i odvezla je na drugu stranu, i onda sam svima pokazala „srednji prst „.
Boli ova tišina svakim danom, svi smo na istome mjestu, ne pomičemo se, gledamo da je nama bolje, kao da tamo nikoga nema. BOLI OVA TIŠINA.
Poželi čovjek otići u šumu i zavijati s vukovima!
Piše: Žana Alpeza
Lola
You must be logged in to post a comment Login