Ćerkama na čije oči veličate sina, jasno poručujete, manje vrediš jer si žensko

pixabay.com

Lifestyle

Ćerkama na čije oči veličate sina, jasno poručujete, manje vrediš jer si žensko

Sve više posmatram majke i pitam se, kako pravilno odgajati i vaspitavati muško dete ili ti sina?

Teško je i konfuzno.

Zamki i nagaznih mina je svaki dan, na svakom koraku.

Miljana Sukovic

Kako ga voleti i štititi, a ne razmaziti?

Dodate li svega malo više nego što je po receptu, umesili ste maminog sina na pet spratova.

Naslušala sam se priča i priča, majke su za sve krive.

Uvek je neko kriv. Svekriva ili ti svekrva u receptu za ovu tortu. Tu su, naravno, i očevi. U recept za ovu tortu, ide celo jaje, i žumance i belance. Samo što danas pričamo o majkama.

Osećam li to malčice ljutnje svih muškaraca što ovako „pletem“ o maminim mazama?

Mislite se, ako su majke krive za nas, onda su i za vas, je l da? I jeste tako. Potpuno se slažem.

Ali, i majka je čovek. Ima pravo na grešku. I ne može čak ni majka biti doveka kriva. Na kraju svega, ipak svaka radi najbolje što zna, ume i može.

Ipak, postoje neke stvari koje se možda rade nesvesno ili na koje nas ovdašnja kultura i mentalitet naviknu, a za koje znam da sigurno nisu dobre i da nijedna majka ne bi trebalo da ih radi, jer ako želi dobro svom mezimcu, onda sigurno ne želi da joj sin izraste u mrtvo puvalo, koje u 40 godina mora da podigne da štucne, već u sposobnog i nezavisnog muškarca.

Zar ne?

Jedna od rečenica koja je „must have“ domaćeg majčinstva i koja me dovodi do ivice ludila je „neka ja ću“?

Šta to znači?

Koji je to vid pokazivanja ljubavi?

Ljubav kao sitni izlivi žrtve? Je l to?

Neka, ja ću da skuvam, postavim, pospremim sto.

Neka, ja ću da odem u prodavnicu.

Neka, ja ću da ustanem da ti sine legneš.

Neka, ja ću to da očistim.

Neka, ja ću da platim račune.

Neka, ja ću da uradim za unučiće sve ono što bi ti trebalo da uradiš kao njihov otac.

I tako, neka, ja ću, redom…

Neka, ja ću, zato što te volim i štedim te. A zašto i od čega? Štednjom do modela ljubavi, majka kao uslužna delatnost.

Ljubav se pokazuje žrtvovanjem zarad njegovog uzdizanja do sulejmanskih visina u kojima se on navikava na sitne činidbe, jer njegov lik i delo zavređuju svakodnevno ukazivanje Neka, ja ću, ljubavi.

U takvim konceptima nastaju i Neka ja ću zajednice, čak i kad nema finansijskih razloga za porodične komune. Neka ja ću sin se oženi i u maminu i tatinu kuću dovlači i snajku od koje se prirodno očekuje da bude sledbenica Neka ja ću kulta.

Ona u toj celini nije individua i misleće biće, ona svoju naklonost i poštovanje pokazuje što većom količinom žrtve, stavljanjem svojih potreba u drugi plan, primanjem identiteta pod zastavom porodičnog prezimena, izrazima zahvalnosti što je primljena u kuću i što joj je omogućeno da nema svoje mišljenja.

Tako pošteđenoj od bilo kakvog mozganja, lako se uoči uticaj Neka ja ću ambijenta.

U toj najmanjoj ćeliji društva, od snahe se traže tri stvari, da poštuje mamu i tatu, usrećuje sina i rađa.

Zgodno bi bilo da napomenem da je i ćutanje bitan deo ove ideologije. Ćutanje pred komšilukom, da ne pomisle i da ne čuju.

Jednom prilikom, u jednoj ovako setovanoj celini, iskočila sam iz klišea hvaleći snajku suprotno redu i dobrim običajima koji nalažu pohvaliti tri puta sina i osam puta pečenje i ostala bez slavske stolice. Snajka ima ulogu zupčanika u većem sistemu, koji samo treba da produži trend rotacije u jednom smeru, sigurno i bez mnogo škripe.

Deo kulta sina naslednika se odražava i na sestre. Tu me posebno gađa običaj odricanja od nasledstva u korist brata. Mogu da razumem vreme u kojem je ovaj običaj nastao, motive i opravdam razloge za tako nešto u tim okolnostima.

Onomad kada su ženska deca bila ta koja bi se školovala, a muška ostajala da obrađuju imanje, čuvaju ognjište i prenose slavu. Pored škole, ženska deca bi dobila i miraz.

U takvoj konstelaciji snaga, imam potpuno razumevanje za ovaj običaj, ali ovo ponašanje živi i u vreme kada se sva deca školuju i imaju ravnopravne uslove za odgoj i obrazovanje.

Čemu to?

Ne mogu da razumem roditelje, a opet te iste majke, koje svoje sinove favorizuju na uštrb svojih ćerki. Opet poturaju svoju Neka ja ću kičmu i uskraćuju poštovanje i tu istu količinu požrtvovanosti svojim ćerkama. Prepuštajući ih volji brata ili srećnoj udaji.

Ćerkama na čije oči veličate sina, jasno poručujete, manje vrediš jer si žensko.

Čineći sinovima razne ustupke, za koje neosporno verujete da su ljubav i da time pokazujete svom mezimcu koliko ga volite, nekad od njih samo pravite hendikepiranog, nesposobnog, infantilnog edipovca.

Neki nikad ne napuste porodične kuće i čuveni izum svog sprata, jer im je lepo da ih čeka ručak kad dođu, a i mama sve to oriba kad on ode na posao. I tako mami i tati bude lepo, da im mališa bude tu, živi kao hrčak u tricama njihove sebičnosti i neimanja snage da ga bace u ralje nezavisnosti.

Pa, da ne budu stari i sami. Pa, da ima ko da ih gleda. I tako hrčka nikako da puste napolje, da se malo sam snalazi. I tako hrčka, pametne devojke napuštaju, kad vide da hrčak samo u morskog vepra može da naraste, a ne u muškarca.

Neki čak i ceo dane provedu pričajući o svojoj mami. Ja bila. Ja slušala. „Moja RicaZo, ma to ti je žena. RicaZo je opasna. Znaš kako RicaZo ovo. E, pa moja RicaZo za to kaže… RicaZo, moja lafčina.

Nema sa RicomZo zezanja.“ Da, to je prosto sve o čemu želite da slušate u izlasku u grad. Možda ni o čemu drugom nije ni znao da priča? RicinZo mali je imao u to vreme 37 godina, zaposlen na viđenijoj univerzitetskoj poziciji, ali nije znao da momak, ako je kavaljer i želi da se vidi opet sa devojkom, treba da je pozove sutradan, dok mu deset godina mlađi kolega nije to posavetovao.

A onda kad se javio, prvo što je rekao, Evo RicaZo došla, probudila me i ostavila mi kaficu na terasi.

Razumete o čemu vam pričam?

Jedan, majkin sin je toliko bio zanesen svojom majkom, da mi je slao njene slike posle par dana poznanstva. Rekoh, jako lepo, je l i ja sad treba da ti pošaljem slike moje? Ne znam, je l se to sad razmenjuje?

Najdraži među pobrojanim, je nezaboravni skoro pa blind date. Uglađen, izuzetno uspešan i zgodan bivši sportista, grmalj od čoveka, usred kafe počinje da oseća nelagodu i menja boje lica. Jako čudno se ponaša i kaže mi: „Molim te, da krenemo, ne osećam se dobro.“

„Naravno, nikakav problem, samo da odem do toaleta.“

Vraćam se. On na telefonu, u kaputu, ispred lokala. Pokupim stvari, platim račun i izletim. Krećemo sa Dorćola uz Kralja Petra. On leti, jedan njegov korak, kao pet mojih.

Kad u nekom od mojih malo skok u dalj, malo u vis koraka čujem, „Ali, mama nikad mi nije bilo ovako loše. Ne znam, ne zna… Jaoooo, maaaama! Znam, nisam smeo, ali samo je malo bilo avokada sa majonezom.“

Ok. Nije mi to kukumakanje bilo baš muževno. Kao ni par drugih postupaka u toku večeri. Duž cele ulice je taj sveži japijevac sa mamom pričao o stanju njegovih creva. Srećom, on, ja, njegova creva i njihov sadržaj nekako stigosmo do Studentskog parka i najbliže taksi stanice. Baci pogled na parkirane taksije i kaže „Ovde nema mog taksija.“

„A koji je tvoj, ne razumem?“

„Pa, imamo neki preko firme sa popustom i mogu da platim karticom.“

„Ok, deluje mi da ti je hitno, pa, ako nemaš keš ima bankomat na ćošku?“

„Taj uzima procenat.“

„Ok, tvoji prioriteti.“

Uze da zove svoju marku taksija sa olakšicama prilikom plaćanja, pošto mu se za tolko nije žurilo da se „olakša“. Žentlmen kakav jesam, sačekam taksi sa dejtom u procepu, ali očigledno ne tolikom da ne prištedi.

Dok smo čekali taksi, kaže on meni „Voleo bih da se vidimo ponovo.“ Našalim se i kažem „Samo da preživiš ovo večeras.“ Nonšalantno sede u svoj prevoz sa benefitima, bez da se izvinio na situaciji, pitao kako ću ja kući, gde živim, da li meni treba prevoz, bilo što bi ukazivalo na obzir prema lejdi in d stres.

Par dana kasnije, gdin se javio da pita hoćemo li se videti ponovo. Osećala sam se jako neolakšano na jeziku to veče, pa uz konsultacije sa svojom savetnicom, sastavim poruku, da se nadam da je dobro, ali da imam utisak da nismo kompatibilni.

I tu sam bocnula mamino čedo. Beše mu gore nego od avokada sa majonezom, pa osu paljbu na ovaj nežni cvet.

Rekoh, „Idi, pa se žali mami. Poz.“

Ups, ubode se na trn.

I sad mi vi recite, da li biste stvarno voleli da vam sinovi budu ovakvi?

Da se devojkama udvaraju pričama o vama?  Da umesto pesama, šalju devojkama vaše slike? Da ih devojke ostavljaju jer ne znaju da žive bez mamine supe? Da kad ih uhvati sraćka ne mogu da se strpe ni za tolko da isprate devojku, pa nek vas onda i pozovu?

Je l to hoćete?

Da im vi budete sve i svja? Da se na vas oslanjaju od supe do kredita? Umesto da on bude oslonac i vama i porodici? A muškarac koji nije oslonac, nije ništa drugo do banka sperme, što danas može da se i poštom poruči. Nema muka, nema stres, samo sperma ekspres.

Ima i muškaraca koji su sve suprotno od navedenog, ali ih nije puno. A da bi ih bilo više, molim vas, budite dobre majke.

Učite sinove da budu kavaljeri, da otvaraju vrata, ustanu i privuku stolicu i okače kaput devojci-ženi koja za sto seda, da ponesu kese iz prodavnice, da kupe cveće i šapnu kompliment. Učite ih svim tim sitnim delima, jer ih tako pripremate i na ona velika koja ih izvesno u životu čekaju.

Učite ih da ih velikim frajerom ne čini broj udarenih recki već veličina osmeha one koja stoja uz njega, niti veličina stola u kafani, već pogledi onih za kuhinjskim, niti dubina džepa, već dubina osećanja.

Učite ih, zato što je to ono što sutra ostaje iza vas i ono što govori o vama kao majci. I učite ćerke, da ne pristaju ni na šta manje od ovoga.

Mojim prijateljima – Urošu, Bugiju, Đuri, Miletu, Stefanu …

Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top