Lako čovek može da zavoli, a teško da preboli

Nestrpljivo sam čekala snijeg i minus dvadeset napolju.I sad mogu da kažem da drhtim zbog zime, a ne zbog tebe.

Svejedno, ljudima je postalo (ne)vrijeme izgovor za sve što (ne)osjećaju.

Promjena vremena pa nas probada u kostima.

Ma vraga!

Srce je to.

I tako ja ove zime onog koga nemam pravdam onim što nemam.

Hladne ruke, ispucale usne, drhtavo tijelo… sve je to zbog tankih rukavica, oštrog vjetra, laganog kaputa..

A hladne ruke traže tople dlanove; ispucale usne žele meke poljupce; drhtavo tijelo treba mirno sklonište…
Nije problem u toploti već u toplini, nikad ne mogu ugrijati rukavice kao ruka u ruci u džepu jednog kaputa.

Nisu to nedostaci nego nedostajanja.

Lako čovek može da zavoli, a teško da preboli dok se ove zime grad u bijelo oblači.

Neki ljudi su previše duboke tragove za sobom ostavili da bi ih snjegovi prekrili.
A ovakvi kao ja lako gube tlo pod nogama.

Okliznem se o snijeg, sapletem se o noć, posrnem, u srce se udarim…
Pa te zamislim, pa te poželim…

Od želje zadrhtim.

Vatru naložim.

Opsujem i vrijeme okrivim.

hladne ruke nedostajanje samoća snijeg srce zima