Nije više važno da budemo mršave, važno je da budemo srećne.

Sjećam se kad sam prvi put, sa nekih 12 godina postala svjesna svog tijela. Do tada otprilike nisam znala ni kojeg sam pola, a onda sam naprosto počela da bujam.Sjećam se kad sam prvi put, sa nekih 12 godina postala svjesna svog tijela. Do tada otprilike nisam znala ni kojeg sam pola, a onda sam naprosto počela da bujam.Sjećam se kad sam prvi put, sa nekih 12 godina postala svjesna svog tijela. Do tada otprilike nisam znala ni kojeg sam pola, a onda sam naprosto počela da bujam.

Sjećam se, gledam se u ogledalo u spavaćoj sobi mojih roditelja, gledam i ne vjerujem očima. Kako se ovo desilo???

Trideset godina i tone nabijenih i izgubljenih kilograma kasnije, stojim ispred ogledala i isto se pitam: Kako se ovo desilo??? Bokovi se spustili negdje dolje, kukovi se raširili ko kod onih tetki što cijeli život rade za šalterom, struk se izravnao sa grudima. Ni nazad stanje nije ništa bolje, nemam snage ići u detalje.

Stojim tako i razmišljam, Bože koliko smo mi žene napaćena stvorenja! Pola mog života sam provela gladna, a drugu polovinu pokušavajući da skinem kilograme koje sam nabila u trenucima/danima/mjesecima slabosti. I na kraju – ništa!!! Obrni – okreni, dođeš na isto! Posle četrdesete ti taj kretenski estrogen nešto zaštopa, nemam pojma šta rekoše kako i zašto, uglavnom ne fercera više ko nekad i ti jeo ne jeo – isto ti je. E pa, kad je već tako, onda bar da neke stvari raščistimo jednom zauvijek!

Nas je znate, neko zavjerenički ubijedio da treba da budemo mršave manekenke, da obline nisu lijepe, da muškarci vole ofingere. Sve laž do laži koja se uporno prenosi s koljena na koljeno. „Žena nikad nije dovoljno mršava“. O, kakva opasna psihološka zamka industrije ljepote i sredstava za mršavljenje!

Najstrašnije nam je kad pokušavamo da se uvučemo u prošlogodišnju haljinu….Eto, ja neki dan, izvučem jednu ušljokanu, što bi reklo moje dijete, sva sija ko novogodišnja jelka…idealna za doček. Samo je jednom obukla, duša me boli što mi stoji godinama u ormaru. Obučem ja nju nekako, uz pomoć troje ukućana i zakopčam, al’ disati, govoriti, ŽIVJETI u njoj…nema šanse. To steglo, to guši, to se penje nekud gore…uglavnom, poslednji pokušaj Gice-Prasice da od sebe napravi Spajsice. Utješim sebe da mi je bila knap i kad sam je kupila i da danas svaka druga tandrkaljka na tvu ima istu takvu i to definitivno ne treba da se nosi. Više nikad.

Neki dan sam nosila dvoje pantalona šnaderici da ih proširi. Žao mi da ih bacim, kvalitetne su i skupe, kupila sam ih u inostranstvu prije 10 godina kad sam još bila više anoreksična od Anđeline Džoli i Viktorije Bekam zajedno…Šnajderica negoduje, klima glavom u znak neodobravanja…kaže ne može se ovo proširiti, vidite kako su „knap“ šivene…Kako ne može, dođavola, pa ubacite „klinove“ sa strane, radite nešto, pobogu ženo, vidite da sam psihički nestabilna!!!

U neka doba sam nažalost, morala prihvatiti da trebam kupovati veći broj garderobe. I da u neke stvari više nikad neću ući. Sad kad ih pogledam, nije mi u stvari, jasno kako bi bilo koji živi stvor mogao da uđe u br. 36. Dakle, to je to, zvanično proglašavam ulazak u fazu „jebe mi se“.

Posle par nedelja drame i divnih prijatelja koji su bjesomučno lagali da moje kilograme niko ne primjećuje osim mene, shvatila sam da to uopšte nije tako tragično. Prvo, ako kupite mnogo veću garderobu, ona će na vama i dalje izgledati „vrećasto“ a vi ćete u njoj i dalje izgledati mršavo. Ha! Sad, što je to br. 42 umjesto 34 ili 36…zar je važno, neće vam niko gledati u etiketu.

Drugo, to što više ne nosite kratke majice i farmerice koje se oblače i skidaju ležeći, to je odraz vašeg stila moliću lepo, koji ste godinama pažljivo gradile, a ne odraz nemogućnosti da uđete u njih. Jednostavno, ženi od stila ne priliči previše uska, kratka ili providna garderoba, jel’ tako – tako je.

Treće, jel’ znate vi da stalnim odricanjem i samokažnjavanjem nabijate sebi frustracije koje više štete vašoj psihi nego da ste pojele brdo kolača? Ja kad sam gladna, na primer, ja sam toliko nervozna da bih mogla nekom nogu otkinuti bez problema. I niko ništa ne smije da me pita jer hoću da ujedem. Pa pogledajte samo holivudsku industriju filma – čak je i njima dosta lažnih anoreksičnih i bulimičnih gomila plastike, umorili se od botoksa, hijalurona i vađenja rebara. Eno žene u Kijanu Rivsa, izgleda ko naša Eva Ras i šta joj fali? Vidi se da je žena srećna.

Da vam ne spominjem brdo drugih frajera za čije žene biste pomislili da su ih navukle na pite i kolače, a nikako na svoj savršen izgled. Jednostavno, svima je dosta frustriranih, neurotičnih, anoreksičnih kučki. Ljudi žele kraj sebe nešto toplo, ljudsko i iskreno.

Znači, žene, dogovorile smo se. Nije više važno da budemo mršave, važno je da budemo srećne. I nećemo više da radimo na tome da budemo mršave, nego da budemo zadovoljne. Da volimo sebe i sve te krofne, mafine i pite što su nam se zalijepile za zadnjice i stomak. Jer nema ljepše žene od zadovoljne žene. A kome se ne sviđa, izvol’te – vrata su tamo.

Piše: Jelena Starčević/Lola