Jednog jutra sam se probudila i rekla samoj sebi, više nećeš. Više ne možeš.

Koliko bi to nas moglo podnijeti? Nadam se da konačno živimo u vremenu u kojem to nikada nećemo saznati.

Čitav moj život obilježile su žene.

Odgajale su me baka i mama.

Baka domaćica i mama koja je već u 18. zaradila prvu platu i samostalnost. Iako je odrastala na selu i trebala biti ukalupljena, nekako netipično za to vrijeme, nije se dala. I nikada svoj duh nije podređivala nikome, pa ni nama djeci.

Od bake sam naučila mnogo. Mama me nije naučila da kuvam, jer u kuvanju niti uživa niti se njime diči. A da se ne lažemo, ni ne umije. No naučila me da ne ćutim. Naučila me šta sve žena može kada treba. I šta sve treba da pusti kada ne treba.

Sa životom se borila lavovski. Bila je godinu dana starija od mene kada je osvanula sa saznanjem da ima dvoje maloljetne djece, svekrvu i da nemamo gdje da živimo. Da od stvari imamo svega nekoliko plastičnih cekera sa garderobom iz koje ćemo brat i ja izrasti brzinom svjetlosti. Bila je godinu dana starija od mene kada je tražila posmrtne ostatke svog muža.

Koliko bi to nas moglo podnijeti? Nadam se da konačno živimo u vremenu u kojem to nikada nećemo saznati.

Vjerujem da je dala i više nego što je mogla. Vjerujem da nekada i nije mogla, a morala je. Vjerujem da je dala najbolje što je umijela kako bismo mi imali. Kako bismo odrasli. I stasali.

Išla sam na fakultet. Mnoga djeca sa oba roditelja na tom fakultetu živjela su oskudnije od mene.

Meni ništa nije nedostajalo.

Uprkos tome učena sam da o većini stvari moram da se pobrinem sama. Niko nije nosio teške stvari umjesto mene. Niko nije tražio poslove umjesto mene. Niko nije učio za mene i sa mnom. Niko nije pokušavao da bude ja, umjesto mene.

Uzimajući u obzir koliko je energije, novca, ljubavi, pažnje i žrtve dato da bih ja danas bila ja, nikome nisam dala ispred sebe.

Nikada se ni sama nisam štedila, kada su okolnosti zahtjevale.

Radila sam i poslove na kojima sam bila potplaćena. Na kojima sam nosila teško kada je trebalo. Na kojima sam se smijala kada mi se vrištalo. Na kojima sam ponekad trebala i da oribam ili očistim snijeg zimi. Na kojima sam imala pravila koja zdrav razum teško može da podnese.

Ni život, a ni ja sama se nisam štedila.

Jednog jutra sam se probudila i rekla samoj sebi, više nećeš. Više ne možeš.

Nije neko modrio od studeni u prodavnici da bi ti završila fakultet , a dovela si se do toga da ribaš stepenice.

Nije sve tvoja odgovornost i tvoja žrtva.

Rekla sam ne mogu i ne želim. Moje tijelo je to reklo puno prije mene.

Od tada sve manje dam na sebe.

Ni prije, a ni poslije nisam dozvoljavala da neko drugi određuje moju vrijednost.

Da neko drugi povisuje ton na mene.

Da neko drugi ili treći govori šta bih morala ili trebala.

Nikada se nisam dala ukalupiti.

Nikada nisam željela da budem glava za frizuru. Usta koja ne govore. I oči koje gledaju u prazno.

Nisam zato ni rođena.

Nisam rođena da perem suđe za muškarcima jer su oni muškarci.

Nisam rođena da sklanjam tanjire. Nisam rođena da im podilazim. Da mazim, tetošim. Samo zato što sam rođena kao žensko.

Nisam rođena da budem manje plaćena.

Nisam rođena da mi se mjeri dužina suknje i shodno tome određuje intelekt i čestitost.

Da li je mene život predodredio da me ta nepravda konstantno kida ili sam to naučila sama, ne znam. No, ne mogu.

Uprkos tome vlastitim izborom i voljom ću vrlo rado kuvati, skloniti, ispeglati. Vlastitim izborom ću na pažnju odgovoriti pažnjom.

Vlastitim izborom ću odbiti svako nametnutno pravilo meni, samo zato jer sam žena.

I vlastitim izborom ću se obradovati i slučajnom karanfilu za 8. mart. Jer eto. Ne moram da objašnjavam.

Ne moramo i ono malo što nam je dato, što ne moramo da otmemo, da gazimo, da se borimo, da urlamo i dokazujemo, ne moramo i to malo da pljunemo i odbacimo.

Teško je. Teško je jer prečesto rezultira migrenom. Bolovima u želudcu. No, ne znači da ne vrijedi.

Jelena Despot/Lola