Veruj nam, ovaj tekst nam je svima danas bio potreban

Lifestyle

Veruj nam, ovaj tekst nam je svima danas bio potreban

Dijagnoza: Koja god nelagoda ili blokada

Lek: 20 minuta šetnje

Pitanje: Još jedan new-age savet kako da živim?

Odgovor: Ne. Old-age tehnika velikih umova

Zaključak: Nešto može da bude i lako u životu

Probaj ovako.

Obuci neku široku majicu. To su one koje stoje na dnu gomile. Uzmi pretposlednju, onu koju nikako da baciš. To je ona -“Biće za trening”, sa kojim nikako zaista da kreneš.

E nju.

Pantalone nisu važne, ali neka budu udobne.

Ne bavi se ni licem, ni kosom. Ne očekuj da ikoga zanima. Poželi da nikoga ne zanima.

Patike neka budu meke i poslušne.

I samo izađi.

Kada staneš pred zgradu, ili kuću, utišaj sve što je unutra toliko da je jedini glas koji čuješ onaj koji registruje okolnu stvarnost.

Onu nepatvorenu, fizičku stvarnost, nadomak ruke, ili nadomak pogleda.

Ko si ti tada? Ti si ona koja posmatra.

Šta? Sve ono što je napolju. Napolju je i Afrika, samo ne možeš da je vidiš, ali i taj vazduh koji te okružuje, on može da dosegne Afriku, ako vetar jače (dosta jače) dune.

Napolju je sve ono što čini svet čiji si trenutno deo. Da si pisac hroničar, mogla bi da opisuješ prilike, demografiju, socijalne oklonosti, da svedočiš o životu koji ti je dat da ga sagledaš. Ali sada nemoj da budeš hroničar, niti da imaš veliki zadatak.

Baš ga nemaj.

Pusti da ti se noge pomalo i vuku, kao da hoćeš da osetiš tle, za koje znaš da ispod asfalta krije tragove dinosaurusa i njihovih gigantskih stopala i tela koja su se uzvisivala i preko visine zgrade.

Sve smo mi te asfalte i zebraste prelaze samo izmislili. Oseti kako su svi oni tu trenutno. Možda će arhitektonsko planiranje u nekom budućem veku zbrisati sav taj asfalt i svu zemlju prekriti pločicama, granitom ili novostvorenim materijalom.

Treba osetiti trenutnost stvari.

Te se brzo vrati na ono što sada jeste.

Uspravi glavu i izduži vrat. Ali ne da bi se setila da želiš da budeš dama, i podsetila toga da je “sve u pozi i držanju”, ne zanima te sada držanje, niti poruka koju ono šalje. Uspravi glavu da bi lakše digla pogled.

Svaka terasa priča neku priču. Da li su ljudi koji u tom stanu žive poslagali saksije simetrično, koju boju cveća vole, ti nepoznati ljudi, čiji su životi jednako realni poput tvog.

Kako je zakačen taj bicikl, na čemu visi, i da li njegovom vlasniku svaki put kad poželi da vozi bicikl prođe kroz glavu “Ma, ko će ovo ponovo da kači?” pa odustane od dobre radnje koju je planirao. Uvek zastani ako vidiš dvoje ljudi koji su svoja stopala naslonili na ogradu terase i piju kafu, razgovarajući.

O čemu li govore, pitaćeš se, toliko je toga uvek aktuelno, ali računaj da razgovaraju o kosmosu, nevidljivim pojmovima koji nam znače ili o dobrom receptu za turski hleb Balzamu.

Ako je pred tobom park, videćeš mamu koja drži plazmu, i cigaretu, dok zamagljenim pogledom prati dete koje pokušava da se popne na tobogan sa druge strane. Ima nemirne noge koje čekaju da skoče, ali ponavlja sebi “Pusti, treba nekad i da padne. “

Pa taj mladi par, prebacila je noge preko njega na klupi, i taj prizor svojih kolena neće nikada zaboraviti. Novoosvojena sloboda, trenuci koje dugo opisuje drugaricama u Facebook room-u i apsolutno osećanje nepobedivosti.

Sećaš se i ti te nepobedivosti, sada samo znaš na koje pobede te je život tada pripremao, za kakve bitke ti je davao zamajac, i one, nažalost, nemaju mnogo veze sa hrabrim pretrčavanjima visećih mostova iznad kanjona. A visilo se, i bilo je kanjona.

Sada je hrabrost utišati sve što je uskomešano, i što će predstojeći događaji u vremenu svejedno utuliti, usudiću se da kažem, učiniti nevažnim i pređenim.

Kada se to sve utiša, i kada se sebi dozvoli hodanje u kom se postoji kao celina, noge dobijaju težinu koje nas čine stabilnim u onom najvažnijem za nas same, u smirenoj činjenici da postojimo uporedo sa događajima koji se dešavaju nama samima, okruženi svetom koji takođe daje sve od sebe, da pređe svoj put.

O ovoj temi možemo da razgovaramo i manje poetično, sa temelja nauke. Ona nam kaže da, kao i tokom svakog drugog treninga, hodanje oslobađa endorphin, ok, to smo možda i znali, ali tu je i abrineurin, protein koji je esencijalan za razvoj neurona.

Više stotina različitih naučnih studija pokazalo je rezultat do kojih dovodi besciljno tumaranje – studentima su davani zadaci koje su obavljali u mirovanju, te posle šetnje. Pokazalo se da je kreativnost 60% veća posle kretanja.

Još je važnije da joj priđemo sa tla po kom su hodali veliki stvaraoci, dokazavši da nešto tako naizgled banalno kao hodanje – dovodi do velikih otkrića, inspiracije i mira.

Tako je Artistotel svoja predavanja držao šetajući kroz svoju atinsku školu. Njegovi pratioci (bukvalni pratioci) slušali su krećući se za njim.

Čarls Dikens je svakog jutra pisao od 9h do 14h, a potom izlazio u šetnju od 20 minuta, svakog dana.

Ludvig Van Betoven je takođe stvarao od jutra do popodneva, sa nekoliko pauza za šetnju, koje je njegov biograf opisao kao pčelinji let u kom sakuplja nektar.

Stiv Džobs i Mark Zukerberg prve razgovore za posao obavljaju šetajući sa ljudima. Tvrde da takva atmosfera, koja je prirodna i bez distrakcija, dovodi do toga da zaista čuju čoveka.

A zaista čuti čoveka, odnosno sebe samog, je muzika za naše uši.

Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top