„Joj više i 8. mart, dosadne su (ste)“.

Prije četiri dana proslavili smo 8. mart. Dane prije i poslije proveli smo u razglabanju da li cvijet treba samo taj ili svaki dan. Je li bit u poklonu ili revoluciji? Za šta su se žene borile?

Ako treba cvijet svaki dan, zašto onda 8. mart nije bio, eto, samo neki „svaki dan“.

Tog dana obukla sam hlače, iako gotovo svaki drugi nosim haljinu ili suknju. Simbolično, jer mogu.

Bombonjera, čokolada, sokić, krofna, jagode bili su to samo neki sitni znakovi pažnje koji su učinili da ponedjeljak bude malo posebniji nego inače.

I šta je tu loše?

Svaki drugi dan je borba.

Sa predrasudama, stereotipima, osudama, mizoginijom. I nemojte mi reći da to nije tako, jer ste uredile svoj mikrosvemir.

I u mom je prilično uređeno. No to ne znači da ne čujem šta svijet nekad šapuće, a nekada glasno vrišti.

Nakon svega slatkog što smo tog dana dobile, sasvim logično, slijedio je i red bljutavog.

Muškarci su posebno isticali kako ne kupuju cvijeće. Kako je cvijeće kupovao „taj i taj“ svojoj ženi gotov svaki dan, a ona se jebala ispred kuće u kolima sa drugim. I oprostićete što ne koristim neku ljepšu riječ no nekad je potrebno stvari prenijeti onako kako su i izrečene.

Šta je ta rečenica trebala reći. Da su sve žene po prirodi preljubnice, pa im ne treba cvijet. Ili da samo preljubnice dobijaju cvijeće. Ili da je muškarac koji je takvoj ženi kupovao cvijeće glupan, papak. Ko je tu bio predmet ruganja? Vjerovatno oboje.

I zašto baš tog dana? Je li to izgovor što tog dana nisi svojoj ženi kupio cvijet?

To što se cvijeće kupuje kurvama? Ili cvijet od tebe čini manjeg muškarca? Ili će ti žena postati preljubnica ako bude mažena? Jer mi sve zapravo želimo našeg Balkanca sa toljagom u ruci.

Ne razumijem.

I ko su žene koje biraju takve muškarce? Ko svjesno i razumno izabere takvu sirovinu da se pored nje budi svako jutro. I zašto?

Naravno, nisam mogla da odćutim.

Naravno nisam mogla da ne spomenem da je to prilično jadan izgovor za škrtost i nedostatak manira.

Naravno nisam mogla da ne spomenem da su preljubnici u većini slučajeva ipak muškarci.

Meni u mom svemiru, ne treba cvijet za 8. mart, jer ja cvijet kada mi se kupuje, kupim i sama. To ne znači da mu se nisam obradovala. Ja za sebe nikada ne bih izabrala muškarca koji bi u bilo čemu mogao da me sputa, niti je ikada iko mogao. Nikada onog koji se ne bi sjetio nekog malog znaka pažnje, s vremena na vrijeme. Barem onoliko puta koliko se ja sjetim.

Popodne je obilježila i prilično isfrustrirana opaska „joj više i 8. mart, dosadne su (ste)“.

Da toliko žulja taj jedan jedini, kada se sve vrti oko nas. Makar deklarativno. Toliko boli taj jedan. U svakom drugom je „naše da sklonimo suđe“ čak i na radnom mjestu. Upalimo mašinu za suđe. Ako se nešto prosulo obrišemo, jer eto „žene smo“. Naročito mi zatitra svaki živac kada takvo nešto potenciraju žene.

Da se ne lažemo ni ove godine, naša prava su samo deklarativna. Odmah ispod površine, vidi se sva trulež, trebaš samo malo zagrebati. Ili imati uši da čuješ, i oči da vidiš. I svjetlosnu godinu smo daleko od poštovanja, uvažavanja, jednakih plata i iskorijenjene mizoginije.

I ove godine smo ih iritirale.

I ove godine su željeli da taj „naš praznik“ prođe što brže.

I ove godine su potapšali one poslušne ženice koje su rekle da je „nevažan“ osmi, pa su nastavile da ne primaju ni pažnju, ni poklon, ni ravnopravnost, ni poštovanje, kao i svakog drugog.

I njihovo i jeste da nas obezvrijede i spuste.

Jer sve ono što oni mogu, mi možemo ako želimo, takođe.

Sve ono što nam oni pružaju, možemo da uzmemo i same.

A kada smo nezavisne, onda se sa nama teže upravlja.

Nemojte dozvoliti da se u vašem prisustvu blate druge žene. Nemojte slijegati ramenima. Nemojte dozvoliti da vas ubjeđuju kako je borba za tvoje pravo, koliko god malo ono bilo, nevažna.

Imaš pravo.

I da ne peglaš veš, ako ti se ne pegla. I da ne usisavaš. I da legneš kada ti se leži.

Jer nije sve na ovom svijetu, ni tvoja odgovornost ni briga.

Odmori.

Lola/Jelena Despot