Kad bih mogla da razgovaram s djevojkom koja je upravo izgubila majku

Kad bih mogla da sjednem pored dvadesetpetogodišnje mene….

Njoj koja je nekontrolisano jecala i vrištala na podu onog dana kad je mama umrla, imala bih puno stvari da joj kažem.

Sjela bih odmah pored mlađe mene koja vršti:

”Zašto baš ona?”

“Kako si samo nestala?”

“Kako ću ovo preživjeti bez tebe?”

Samo bih je zagrlila, tako čvrsto. Zagrlila bih je baš kao što bi i mama zagrlila mene da je bila tamo.

Rekla bih joj da će se nekoliko dana osjećati kao da ne može da diše.

Nekim danima težina tuge i života bez nje postaće toliko teška da će pomisliti da više ne može da je nosi.

Foto: Canva

Ponekad će se osjećati kao da je proždiru dani i noći razmišljajući o njoj, bolujući za njom.

Zagrliću je još čvršće kad sljedeće kažem:

Iznenada jednog dana desiće ti se nešto lijepo.

Ona će biti ja koja danas sjedim ovde s vama, skoro sedam godina kasnije, sa osmijehom na licu i radošću za koju nisam ni pomislila da ću je imati dok sam bila ona prije svih tih godina.

Da, neke dane će biti krajnje nemoguće preživjeti. Neki dani će proći bez suza, a druge dane će se pitati da li je isplakala sve suze koje njeno tijelo može podnijeti i plakaće još.

Podsjetiću je da nije važno kako će sve to izdržati, važno je samo da prođe, jer postoji samo jedan način da se nešto uradi sa tom tugom, a to je da se osjeti.

Ne može željeti neke prošle dane i preskočiti godine niz put. Ona će željeti, ali ne može.

Reći ću joj da će osjećati kao da će umrijeti sto puta na ovom putovanju, ali na kraju će se osjećati kao da je postala druga osoba, osoba koja može ponovo da živi.

Bolja verzija sebe, ona koja je baš poput mame.

Tu će naći ljepotu u ovoj tuzi.

Na mjestu gdje je izgubila mamu upravo tamo će je ponovo pronaći- a možda čak i shvati da je nikad nije ni izgubila jer je njena mama uvijek tu gdje god ona bila.

Lola/herviewfromhome.com