ZA SVE ONE KOJI NE NOSE MASKE, IDU NA ŽURKE I NE PAZE NA DRUGE?!

pixabay.com

Lepota i zdravlje

ZA SVE ONE KOJI NE NOSE MASKE, IDU NA ŽURKE I NE PAZE NA DRUGE?!

… Ali jednom se i umire. I neka svako misli kako hoće, ali mrtvi su živi dokaz da bolest postoji.

Šta se to dešava sa nama? Šta nam je, ljudi?

Uprkos uznemirujućim podacima da koronavirus ne posustaje, da je svaki dan sve više preminulih i onih na respiratoru – u realnosti izvan bolnica život cveta. Nema zabrane ni preporuke koja nije pogađena. I Beograd i unutrašnjost zemlje proslavili su se korona žurkama, slave se korona rođendani, rade korona kafići, izvečeri, u tajnosti. Zaštitne maske se i nose i ne nose, prema trenutnoj proceni.

Živi nam se, mnogo nam se živi dok se okolo umire. Nije to slušaj samo sa mladima, koji nekako veruju da će biti zaobiđeni. Sada već i generacije u zrelom dobu željne su zabave i druženja. Do uvođenja karantina jelo se, pilo, šenlučilo, orgijalo gotovo javno, a trenutno se pritajilo i traže se fina skrovita mesta na kojima se to radi.

Kažu da u antičkom Rimu nikada nije bilo viće fešti i zabava nego pred pad Rimskog carstva. Naš narod ima uzrečicu „pred glavu mu je“, ostaje samo da se nadamo kako naš egoizam, nedostatak saosećanja i sunovrat morala neće baš dostići dno.

Dotle smo stigli posle godinu dana pandemije.

Gde idu ti ljudi kada se partijanje završi? Kome se vraćaju? U neki prazan stan gde moraju ili ne moraju da peru ruke, nego da se samo svale u krevet i otrezne? Ili u dom gde neko nevino spava, ne znajući da je sa dragim bićem ušao i neprijatelj koji će mu doći glave? Zaboga, pa nemaju svi mogućnost da se zaista izoluju jedni od drugih, to je povlastica bogatih i privilegovanih. Neprekidno slušamo reči pravdanja, ubedljiva objašnjenja poput „vodim ja računa“, „ne brini za mene“, „tamo se niko nije razboleo“, „bezbedno je“… za sada. Uzdamo se u boga, neku suludu mantru da smo sve pobedili, pa ćemo i koronu, hvalimo se svojim imunitetom, kljukamo se suplementima i rakijom. A istina je da smo stvarno prepušteni bogu na milost i nemilost zahvaljujući onima kojima je jedino bitno da zadovolje svaki svoj nagon, pa nek košta šta košta.

Čitava filozofija današnjeg korona nemorala može da se svede na jednu rečenicu: „Neće mene. A za druge baš me briga!“

Ovakav nedostatak istinske ljubavi, brige za najbliže i bliske, kao i žudnja da se živi punim plućima tinjaju davno, lagano, otuđenjem jednih od drugih i osećanjem da sebi treba da budemo najvažnijiNeka svako misli kako hoće, ali mrtvi su živi dokaz da bolest postoji.

U redu, možda smo srećnici čija će želudačna kiselina da ubije virus, ali neko kome ga prenesemo nije te sreće. Pada li na pamet nekome kako će mu izgledati život ako je doneo smrt onome do koga mu je stalo? Pa i do koga mu baš nije stalo, ali mu je kumovao da se razboli? U kom delu našeg mozga borave uzde koje će zauzdati taj gotovo zločinački poduhvat da se uleće u rizična mesta, jer nema šansi da od sto ljudi niko nije zaražen?

Svedoci smo da mnogi odlaze na posao i izlaze među ljude krijući da su zaraženi. Posle godinu dana kao da smo oguglali na pandemiju, privikli se i žurimo da što pre vratimo život u normalu, nadgornjavajući se sa zatvaranjem kafića i šoping-molova. Može se razumeti taj odbrambeni mehanizam pred neprekidnim umiranjem oko nas. Što je više smrti, to je i želja za životom veća. Ništa novo. Ali nikada se nije dešavalo da se toliko rizikuju tuđi životi zbog sopstvenih užitaka. Stresemo se kada se neko zakašlje ili kine i – idemo na hamburger, u prepunu salu. Obuzeo nas je fatalizam koji otprilike glasi:

„Ako dobijem koronu, dobiću je. Šta sad. Ali to me neće sprečiti da odem na žurku. Jednom se živi.“
Jednom se i umire.

Uljuljkujemo se podacima za koje i ne znamo da li su tačni, da 95 odsto ljudi ne oboli od kovida 19. Da su deca najmanje ugrožena. Da nemamo srčana oboljenja, karcinom i dijabetes, pa nismo rizična grupa. Da nismo debeli i da smo fizički aktivni. I to nam daje za pravo da se ponašamo kako hoćemo, jer nismo valjda mi krivi što postoje rizične grupe. Zar je malo što ne idemo kod onih najstarijih, nego im ostavljamo kese sa namirnicama ispred vrata i mašemo kroz zatvorene prozore? Ima nas raznih, ali kako vreme prolazi, sve je više onih koji, uprkos upozorenjima, traže kapi veselja i viskija da nadoknade štetu prouzrokovanu dodatnim obavezama.

Uljuljkujemo se i verovanjima da je virus pušten ili pobegao iz neke svetske laboratorije, da je sve isplanirano unapred, da je sve zavera i da će se zaustaviti kad neko odluči. Rugamo se onima koji se plaše, uvereni da je u pitanju varka, maskiranje ekonomske krize… Spisak je dug. Neka svako misli kako hoće, ali mrtvi su živi dokaz da bolest postoji. Bespomoćni smo da dokučimo istinu. Sluđeni oprečnim informacijama, zatečeni, dozvolili smo da nam korona uđe ne samo u pluća već i u mozak.

Jer, dok mi tako hrlimo da se iživimo i izludimo, lekari su zaćutali. Struka je zanemela pred tolikim odsustvom saosećanja i milosti. Znoje se u svojim skafanderima, gledajući velike ljudske muke i potpisujući kartone na kojima piše „exitus letalus“. Preminuo.

Umiru i lekari, junački, najviše u Evropi. Kao da smo u nekom distopijskom filmu, živimo u dva paralelna sveta. U jednom se živi do daske, u drugom umire. U jednom se jauče, u drugom peva. U jednom se pale sveće, u drugom pali vatromet za rođendan. A deli ih kilometar. Roditelji zauvek odlaze u parovima, jer njihova deca nisu mogla da večeri provode kod kuće. Šta je korona kad je u pitanju krštenje kumčeta ili svadba „u malom krugu“?
Majstori smo za samoopravdanja najgoreg egoizma.

A kad mečka zaigra pred našim vratima, kreće frka, telefonski pozivi, raspitivanje gde se testira, traženje veza za smeštaj u bolnici, potraga za najboljim lekarima. Ono „neće mene“ odmah se zaboravi. Šokiramo se i kad umiru poznati, veliki, oni za koje smo mislili da im niko ne može ništa. Plačemo, pišemo na društvenim mrežama, tamo solidarnost i milost postoje – ali to su samo reči. Dela govore suprotno.

Jedina zaštita od korone jeste da budemo pametniji od nje. Ona je jača, ali borimo se tako što ćemo izbegavati svaki nepotreban rizik, makar se ucrvljali od dosade.

Tačno je da nam sve nedostaje, ceo svet je postao zatvor, ali doći će kraj tome. Neko će ga dočekati, neko neće. Trgnimo se, umirimo svoje nagone, malo asketizma nikome nije škodilo. Ne ulećimo u gužve, zabave, žurke i sličnu opuštenciju. Baš je džiberski. Ubićemo nekoga. Neka nam je glava hladna, a srce toplo.

Nema respiratora za egoizam, niti kiseonika za dušu.

*Tekst preozet iz dnevnog lista Lena koji izlazi nedeljom uz Kurir.

Ljilja Jorgovanović/ Lena/Stil

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lepota i zdravlje

Popularno

To Top