Psiholog Nikolina Milosavljević potvrđuje da je primetan broj dece sa ovakvim vidovima poteškoća i dodaje da je razlog između ostalog leži i u tome što su deca usmerena isključivo na roditelje, a tu je i dosada, koju najmlađi teško podnose. Takođe, mališani imaju slabo izgrađene ili nemaju uopšte “odbrambene mehanizme” zahvaljujući kojima bi prebrodili ovako izazovnu situaciju po mentalno zdravlje.

– Ako ih podele u školi tako da drugari i drugarice s kojima su imali ranije bliske odnose su u različitim grupama, oni nekako gube kontakt upravo zbog toga što se ne viđaju kao ranije. Tako da sve to dovodi do pojave anksioznih simptoma – kaže Milosavljević.

Neraspoloženost i razdražljivost

Osim fizičkih simptoma, kao što su glavobolja ili povraćanje, i zbog kojih roditelji prvo potraže savet pedijatra, Milosavljevićeva kaže da se kod dece mogu prepoznati i neki drugi indikatori koji bi trebalo da alarmiraju starije da dete ima neki problem.

– Ako pričamo o depresiiji, neraspoloženost i razdražljivost su prvi simptomi. Takođe, predugo spavanje, odnosno poremećaj spavanja, zato što kod neke dece imamo da malo spavaju, a kod nekih da spavaju mnogo više nego što je uobičajeno. Poremećaj apetita je takođe jedan od indikaora. To su fiziološki parametri koji ukazuju da nešto nije u redu sa detetom. Javljaju se i problem s koncentracijom i teško praćenje školskih obaveza. S tim da deci sada škola pada u drugi plan jer je jako teško pratiti onlajn nastavu. To je za njih neka vrsta privida školovanja gde deca ne mogu da naprave granicu da su i kod kuće, ali i da uče u toj atmosferi. Dakle, ukoliko dete ima manjak koncentracije i motivacije za učenje i neki fiziološki parametri su promenjeni, onda već možemo da posumnjamo da postoji neki problem – objašnjava naša sagovornica.

“Patos vreme” leči probleme

Način na koji bi roditelji mogli da zaštite svoja čeda i da spreče nastanak ozbiljnih psihičkih poremećaja, Milosavljevićeva kaže da je to “patos vreme”.

– Preventiva za bilo kakve mentalne probleme kod deteta je uvek povezivanje sa njim. Dakle, deca sada imaju potpuno drugačiji način socijalne komunikacije, jer sada to rade preko društvenih mreža i raznih komunikatora kao što su “Vajber” i “Vacap”. Moja preporuka je da se roditelji povezuju na onaj način na koji se deca sada povezuju sa svojim vršnjacima. Oni se sada sa svojim drugarima povezuju tako što gledaju “Jutjub” kanale ili na primer igraju igrice. Treba upravo to uraditi – sesti sa svojim detetom i igrati igricu ili gledati “Jutjub” i razgovarati o tome šta mu je tu zanimljivo ili šta mu se sviđa. Kada govorimo o deci mlađoj od deset godina, igra može mnogo da pomogne. Uvek možete da uzmete lutkice ili automobilčiće i da se igrate sa detetom. Ja to zovem “patos vreme”. Bukvalno, sednete na patos i igrate se sa detetom onoga što ono voli. Za decu od devet do 11 godina roditelji bi mogli da igraju neke društve igre sa njima, a tada već počinju da budu zainteresovanija za igrice i neke aplikacije – objašnjava Nikolina Milosavljević, i dodaje da na taj način, osim povezivanja, roditelj može lakše da kontroliše to što dete prati i na nenametljiv način da da detetu svoje mišljenje o tom sadržaju.

Psiholog Maksić napominje da bi roditelji u ovoj situaciji trebalo i da ograniče deci pristup medijima, ali i da povedu više računa o fizičkoj aktivnosti dece.

– Najbolje bi bilo da roditelji ugase televizor kada se spominju ti dnevni izveštaju s velikim brojem zaraženih i umrlih, a da te informacije prate isključivo na svojim mobilnim telefonima ili računarima. Ne smemo zaboraviti i da je kretanje jedna od osnovnih ljudskih poruka poput hrane ili spavanja. Zato je važno da izvedemo decu u šetnju. Nije važno da li dete nešto trenira, bitnije je da izađe na svež vazduh i da se kreće – zaključuje Maksićeva.

Izvor: Blic