Koliko sve drugo postane nevažno preko noći…

pixabay.com

Lifestyle

Koliko sve drugo postane nevažno preko noći…

Čitaš o tim neprestano povećavajućim brojkama, čini ti se kao da nikada neće stati, čitaš o tome kako mladi nisu toliko ugroženi, kako Covid ne napada toliko mlade, zdrave, jake i vesele ljude.

Čitaš svjedočanstva o mladima koji su ju preboljeli kao malo težu gripu, ili još i lakše…

A onda…

A onda dođe vrijeme na tebe.
Usprkos svim brojkama, vjerojatnostima, mogućnostima…
Počne zaista kao malo jača gripa, ili upala sinusa, uz desetak dana visoke temperature…

I taman kad pomisliš da je to to, da ide na bolje, ti shvatiš da je u tebi nešto puno puno jače i ozbiljnije…

Pa te premjeste u bolnicu gdje više ne znaš koja je tvoja soba, koji je tvoj krevet, zbog tog rapidnog pogoršanja i svakih par minuta “Nije dobro, moramo ipak nešto drugo…”

I tako si prepušten tom timu ljudi, presvlače te, okreću, traže nepostojeće vene satima po rukama, prepušten si sam sebi i toj bolesti za koju se više neću ni usuditi tako ju nazvati.

Dobila je kod mene neko strahopoštovanje, neku užasnu jačinu i gorčinu i ne mogu ju više nazivati “samo bolešću”.
A mlada sam.
A zdrava sam.

A ovo je definitivno najgori period u mom životu.

….

I onda…
Kada usred noći dođu po vas, pa vam kažu “Nije dobro. Skinite sve sa sebe, vodimo vas u respiracijski centar (isti onaj o kojem sam samo slušala na vijestima) i krećemo. Mobilni telefon ostavite ovdje, nazovite na sekundu koga morate i idemo.”

Ta jedna sekunda za nazvat one koje voliš. Ta jedna sekunda u kojoj moraš odabrat koji ćeš broj okrenuti… Ta jedna sekunda nakon koje znaš da te čeka nešto najgore na svijetu…

Suze su potekle same od sebe jer je ta sekunda bila apsolutno preteška.

Nazoveš i kažeš “Volim te…” pa čuješ suze i s druge strane slušalice. Šta drugo. Šta drugo reći.

Ostavljaš sve iza sebe i ideš u nepoznato. Sve te boli, svaki uzdisaj je najveća muka na svijetu, srce lupa milion puta u sekundi, nikad takav strah nije osjetilo, a i dalje jedino razmišlja o tome “Nazovite koga imate i krećemo.”

/Cijeli se život na kraju svede na to./

Prokleta bila ova bolest. Prokleto bilo ono što čini svim hrabrim ljudima koje posljednjih dana gledam oko sebe, pa i onima koji tako nesebično pokušavajuju pomoći. Prokleto bilo sve što te natjera da ležiš bespomoćno uz hiljade pitanja po glavi i samo se pitaš hoće li oko zore biti lijep izlazak sunca, samo da još nešto predivno od života vidiš.

Proklete bile sekunde koje traju kao godine i ta neizvjesnost koja ti dokazuje šta je jedino važno u životu.

A onda kad misliš da više ne možeš, i kad je stvarno najlakše odustati, kad je bol neizdrživa, a muka prejaka… pa dođe jedna medicinska sestra, usred noći, dočeka me budnu i kaže “Nisam ti stigla prije reći, ali mama zove stalno i rekla je samo da ti kažem da te voli”. O moj Bože, pa plačući sam dočekala ono svitanje.

I onda evo prođe devet dugih dana. Disati je lakše, ali ništa drugo baš i nije. I dalje mi je kiseonik najbolji prijatelj koje ne skidam nikad. I dalje ovisim o ljudima oko sebe za mrvicu vode jer ni to ne mogu sama… ali nadam se da ide na bolje.

Kroz prozor osjetim neki lagani povjetarac pa se nadam da će večeras biti malo lakše spavati.

Svjetla grada tako su lijepa i ova zgrada preko puta bolnice me drži na životu jer često brojim prozore upaljenih svjetala, razmišljam o ljudima koji tamo bezbrižno kuhaju, gledaju televiziju, grle se na kauču… I to mi pomogne da prođe vrijeme.

Zamislite kako smiješno, kako se cijeli svijet okrene u samo nekoliko trenutaka.

…………

Jedno BESKRAJNO hvala svima koji su bili uz mene, pisali uzaludne poruke na moj ugašen mobilni telefon. Sve ću ih pročitati i na njih odgovoriti, ali znajte da mi puno znače.

Hvala mojima koji su bili u mislima uz mene svakog trenutka svakog dana, bjesomučno zvali sve informacije i izgnjvili cjelokupni Covi odjel tu u Bolnici (mislim da smo im već i dosadili…). Hvala mojim “volim te” pozivima i tome što su me držali na životu čak i kad sam bila skroz sama. Hvala svima…

I znam da sad to stvarno zvuči kao klišej, vama koji ovo čitate iz topline svojih domova… ali čuvajte se.

…………

A ja idem polako dalje. Udisaj za udisajem, gutljaj vode jedan za drugim, trenutak po trenutak, s mislima o svim onim osmijesima koje tek trebam podijeliti svijetu… o svim onim fotografijama koje tek trebam stvoriti… o svim onim divinim stvarima koje tek trebam proživjeti… I bit će dobro. Nadam se.

Voli vas Anushcka

Izvor: Anushcka / Instagram

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

To Top