Plači. Pusti riječi neka se odbijaju od mene, sakrićemo ih od vasione, od ljudi. Samo ih pusti.

U muzeju voštanih figura izložene stoje. Izvajane grubim rukama.

Milanka Blagojevic

Sakriveni ožiljci. Površina savršenih linija. Sve je drugačije tamo gdje se ne vidi. Tamo niko ne zaviruje. Ako im priđeš i prodrmaš ih raspašće se. Čvrste su, jake.

Po udubljenima ispod očiju vide se neprospavane noći. Podočnjaci doline suza. Udubljenja neprospavanih noći. Oko zglobova okovi. Pred drugima gorde, uspravne. Dame od porcelana.

Po površini kože pukotine. Sitne pore iz kojih izvire bol. Usne pokazuju osmijeh, ako ih pomjere, smijeh se pretvara u plač.

Šapćem im na uho: Rasplači se, rastopi se.

Čitale su da moraju biti jake. Rekli su im da dišu. Da misle pozitivno i sve te pozitivne misli čuće vasiona. Od toga se postaje vosak , govorim sve glasnije.

Plači. Pusti riječi neka se odbijaju od mene, sakrićemo ih od vasione, od ljudi. Samo ih pusti.

Žene u muzeju voštanih figura.

Majke, supruge,nerotkinje, ostavljene, preljubnice, prevarene, neljubljene, neshvaćene, glasne, tihe, povrijeđene, željene, neželjene, umorne…

Lica provučena kroz filtere sreće i zadovoljstva izložene , sakrivene od svjetlosti i toplote.

Niko ne viri unutra. Svi pred izlogom gledaju savršeno ispeglana lica i osmijehe.

Ako bi se malo pomjerila smijeh se pretvara u plač.

Ispod njih umjesto cijena natpisi. Pozitivne poruke koje im se vrte u glavi. Niko ne mijenja trake. Ako bi se ritam promijenio, mogle bi opustiti zglobove, šminka bi se otopila i smijeh bi se pretvorio u plač.

Ako bi neko provirio kroz šupljine mogle bi progovoriti. Ako bi progovorile njhove riječi čula bi vasiona. Odbile bi se, napravile još veće udubljenja, doline suza.

I kada izlađu na ulicu jake su, uspravne, gorde. Koraci im dugi, preskaču poglede i pitanja.

Niko ih ne zaustavlja, ne pita za godine, zanimanje. Niko ne pita a svi znaju. Na leđima etikete koje im grebu leđa. Ožiljci koje niko ne vidi. Oni ožiljci koje ni one više ne vide. Ogledala porazbijana grebu im stopala. Niko ne zna kuda su prošle. Ožiljci na stopalima, na leđima.

Misle da su savladale tajne vještine skrivanja. Bivaju uhvaćene. U odrazu zjenica jedna u drugoj se ogledaju.

Majke, supruge,nerotkinje, ostavljene, preljubnice, prevarene, neljubljene, neshvaćene, glasne, tihe, povrijeđene, željene, neželjene, umorne…

U zglobovima okovi: rastanci, suze, razvodi, pobačaji, otkazi, neželjeni dodiri, prljave riječi, grubi pogledi…

Gradom hodaju voštane figure, ispod očiju udubljenja neprospavanih noći. U koži pukotine, na leđima ožiljci. Niko ne vidi. U glavi traka pozitivnih misli. Ako im šapućeš na uho mogle bi se rastopiti.

Na stopalima rezovi, to su samo razbijena ogledala… Zjenice u kojima se ogledaju…

Majke, supruge,nerotkinje, ostavljene, preljubnice, prevarene, neljubljene, neshvaćene, glasne, tihe, povrijeđene, željene, neželjene, umorne…

Lola