„Nisam srećna, nisam srećna, ja sam žena sa rakom.”

RAK RAKOVI (Crustacea) su zglavkari za koje je karakteristično da imaju dva para antena, dvograne ekstremitete, da dišu na škrge i da su, sa malim izuzecima, vodene životinje.

Rak ♋︎ je jedan od dvanaest astroloških znakova. Osobe sa ovim astrološkim znakom su rođene u periodu od 22. juna do 23. jula.

Rak, takođe poznat kao zloćudni tumor ili maligna neoplazma, predstavlja grupu bolesti koja uključuje abnormalni rast ćelija sa potencijalnom mogućnošću da napadne ili se proširi na ostale dijelove tijela.

Dušek ispod nas, natopljen znojem, pljuvačkom i ostalim izlučevinama, prekriven je ostacima kose. Sjećaš li se kako sam na prvom sastanku svezala kosu u rep? Veliki konjski rep.

Rekao si da tako debeo rep nikada nisi vidio. Kako je bila gusta. Griva. Crna, duga, gusta, čvrsta ali i mekana, jednostavna za održavanje. Leži sada pod nama, svuda oko nas. Probudila sam te i mirno dala mašinicu.

Rekla sam ti da me ošišaš.

„Ti si luda, ne mogu”, govorio si. Sjela sam na pod kupatila i čekala.

„Riješi me ovih ostataka. Ćelava, biću ćelava i tačka”, koliko god si se branio, bila sam u prednosti. Ja sam bolesna i u prednosti sam, nećeš se valjda raspravljati sa bolesnom ženom. Upalio si mašinicu i prelazio preko moje glave.

Zamišljala sam da je globus i sjetila se onog poglavlja iz Nušićeve „Autobiografije” o dječaku koji je glumio globus na času geografije. Nasmijala sam se pa sam plakala. Koliko mjesta još nismo obišli?

„Ići ćemo u Moskvu”, rekla sam naglas.

„Moskva je skupa i daleko je”, odgovorio si. Uvijek si komplikovao.

„Ako kažem ići ćemo, ima da idemo.”

„Dobro, ići ćemo.”

„I u Beč. Zašto nikad nismo otišli u Beč? Tako je blizu i tako je jeftin.”

„Dobro, i u Beč. Gotovo je, sada si zvanično žena koja ima rak. Ćelava žena.”

„Nosiću periku, neku koju mogu zavezati u rep. Volim rep, ističe mi jagodične kosti, krupnu vilicu i sićušni nos. Bila je tako crna, tako gusta, kvalitetna.”

„To je samo kosa, narašće.”

„Ići ćemo u Beč za Novu godinu. Služe kuvano vino na ulici.” Sada sam zvanično žena sa perikom koja se ne može zavezati u rep.

Zašto pokušavam da radim stvari kao prije? A ništa nije kao prije. Zašto nismo imali djecu? Imaćemo djecu i oni će s nama u Beč. Kupićemo im šećernu vunu. Djevojčica će stalno negodovati i biće sva umrljana od 43 šećerne vune. Imaćemo dvoje. Dječaka i djevojčicu. Ne znam šta je slađe.

Zašto nismo imali djecu, šta nam je bilo preče? Uvijek nešto, dok završimo faks, pa dok podignemo kredit, pa kupimo stan. Eto, ja ga nisam još ni završila, a može se i uz djecu studirati, znam toliko primjera. Stan od 50 kvadrata mogli smo da kupimo bilo kada i uz djecu.

Bože, zašto ih nismo napravili, pa to je tako jednostavno? Stalno smo nešto komplikovali i odlagali. Sad bih sve drugačije. Sve. Ubiću ga, zadaviti, potpuno uništiti, boriću se, vjeruj mi, boriću se i onda ću sve iz početka. Pa neće on meni uništavati život, gad jedan. Uništiću ga.

Ostaci kose po našem kupatilu natjerali su i tebi suze na oči. Kako je bila gusta, crna… Mazio si me po globusu i govorio narašće, putovaćemo, imaćemo djecu, kupićemo stan, veći stan…

Žena sa rakom silazi niz stepenice zgrade. Odlazi u svijet. Odlazi da se susreće sa svijetom. Iz mikrokosmosa u spoljni svijet. Odlazi.

Koga čovjek može sresti na ulici: bivše zatvorenike, usamljene udovice, razmažene bogatašice, pedofile, komuniste, ulične svirače, umjetnike, umišljene bolesnike, političare, lijepe žene, bivše ljubavnike, sportiste, zaboravljene drugarice, studente, penzionere i jednu ženu sa rakom.

Koliko jedan dan može da donese gorčine? Odjednom sam počela zavidjeti svima. Ženi koja gura dvoje djece i jedno drži u naručju. Srećna je, ima troje. Očešala me i u meni vidjela mladu djevojku. Djevojku sjajne crne kose koja odlazi u grad.

Njima dvoma sam zavidjela. Dvoje staraca, žive u prizemlju naše zgrade. Doživjeli su starost. Držali su se za ruke. Pri ulasku u stan ruke su puštali i palili ekran. Drhtavim prstima prelazili su preko obraza i nosića svog jedinog unuka. Skandinavija je daleko.

I njoj sam zavidjela. Tinejdžerka s trećeg sprata, naizgled savršena. Svira klavir, igra odbojku, odlazi u London da usavrši engleski… Njen momak kao iz holivudskog filma. Zavidjela sam njihovim susretima ispred zgrade. A ona je strahovala od svakog tog susreta, od njega bolesno ljubomornog. Udarao je po mjestima gdje modrice nisu očigledne.

Koje lice da ukradem da prilijepim preko ovog? Koje bi sakrilo gorčinu bolesti?

Lice majke, umjetnice, buntovnice, domaćice, službenice, doktorice, političarke, ljubavnice? Zar ne bih mogla sve to pomalo da budem? Šta se prelomilo kroz ovo tijelo? Šta je od njega ostalo? Ko sam mogla postati?

Upisala sam ekonomiju. Nikad je nisam voljela. Tad je bilo razumno. Sad više ne. Zagušljiva kancelarija koja mi sjedi na grudima. Pritišće. Mogla sam pisati knjige. Svirati saksofon. Imam lijepe prste, stvorene za dirke klavira.

Podiže prste visoko prema suncu, lice joj je izgledalo kao poluspuštene roletne, crno-bijeli dres, tamo gdje je sunce spuštalo svoje sjenke – očitavala se smrt, a tamo gdje je probilo i udaralo svojim zrakama u njeno lice – očitavao se život.

Baš tako, sve je pola-pola, ja ću da živim, spustila je prste i nastavila da korača.

Dok je plaćala žvake, ispala joj je vozačka dozvola iz novčanika i pogledala je u sliku, u tu ženu sa gustom crnom kosom. Bože, pa istekla je. Vozačka je istekla, moram je produžiti, ništa više ne smije da mi ističe. Sve je pod kontrolom.

Uletjela sam u Opštinu, u sobu broj 33. Oko mene mnogo šaltera i mašina sa brojevima. Izvučeš svoj broj i čekaš. Čekaš. Užas su ti brojevi, mrzim ih, gdje god da odeš obilježe te. I moja bolest ima šifru, ima broj. Želim da budem zvuk saksofona ili klavira.

Čekala sam cijelu vječnost i stigla do tipičnog primjera nadrndane službenice. Imala je toliko visoke obrve, užasno urađene u nekom jeftinom kozmetičkom salonu. To je jedino bilo što na ovoj ženi vidiš, samo te obrve. Nisam je ni gledala u oči, samo u obrve.

Ko želi da ima takve obrve? Ima li ta žena prijatelje, rodbinu, djecu? Zašto joj neko ne kaže da tako nešto ima na licu, da je to tako užasno? Sigurno je niko ne voli, bila sam ubijeđena u to, inače je ne bi to jutro pustili među ljude. Pružila sam svoju vozačku i samo rekla: „Istekla je.”

Očekivala sam milion formulara koje moram popuniti i milion soba koje u tu svrhu moram obići, a ona me pogledala, podigla još više obrve, koje su sada, čini mi se, dodirivale plafon i pitala me strogo znam li da čitam.

Zamucala sam i piljila u nju kao mala djevojčica koja se upravo upiškila u gaće na javnom mjestu i sad stoji u toj lokvi sramote. Nasmijala mi se u facu i obraćala se više kolegama okolo nego meni: „Još nam samo fali da i vozačke produžavamo, morate u CIPS, C I P S”, derala se u moju facu i okretala mi leđa uzimajući kozmetički katalog iza sebe.

U CIPS-u je u redu stajao cijeli grad, tako mi se bar činilo. Nema brojeva, kakvo olakšanje, ali kako ću stajati i čekati? Osjećala sam slabost i počela sam užasno da se znojim. Znoj je izbijao najviše ispod perike, kapao je po mojim stopalima, baš kao da sam se upiškila, eto, naslutila sam neku lokvu ispod sebe. Lokvu sramote.

Da li je sramota biti bolestan? Zašto sam se tako osjećala? Svima sam krila, nikada to nisam govorila naglas, neki su znali, neki slutili, ali ja da pričam o tome – ne mogu. Za koji mjesec biće sve u savršenom redu i biće kao da ništa nije ni bilo. Ne moram nikome ništa da objašnjavam, nikome ništa. Htjela sam da istrajem do kraja tog reda.

Poluživa ja. Oblivena znojem i s laganom drhtavicom. Pružila sam vozačku i ponovo izustila: „Istekla je.” Ova službenica imala je na noktima iskrzan lak, odmah mi je zapao za oči, i masnu kosu zavezanu u tanki rep. A kako je bio gust onaj rep na prvom sastanku i ta griva, crna, gusta…

Njena je masna i tanka, ali je živa. I te oči kojih više nema nego što ima i taj pogled koji vam kaže upravo ste ubili nekog mog i ja ću vas prognati odavde. Bacila je vozačku nazad i drsko rekla da popunim neke formulare.

Uzela sam vozačku, koja je pala na pod, i počela sam joj objašnjavati da ja to ne mogu, da mi nije dobro, da imam rak… Ali sve to sam rekla samo u sebi, nikada naglas. A ona me nije razumjela. Počela je da se smije kao ona iz Opštine. Bila sam očajna i umorna, samljevena, ne mogu da se vratim po formular, ne mogu, imam rak, ali nisam rekla, nikada nikome.

Nisam joj ni rekla za taj njen lak da se tako ne izlazi iz kuće. Sa vještačkim loše urađenim obrvama i sa iskrzanim lakom ne možete napolje. Povukla sam se vukući noge, izašla i sjedila na klupi ispred, dugo, dugo. Zvaću taksi, ne, ne, otići ću do parkinga po svoj auto, ja sam snažna žena, napolju je vruće. Vruće mi je, dobro sam, samo mi je vruće. Otići ću po auto.

Došla sam do auta i ugledala prizor od kojeg mi se pomračio um. Sjela sam na beton i plakala, kraj potpuno izduvane gume. Očaj se prelivao niz moje lice, prelazio preko mog tijela i kapao na beton. Beton se topio pod njim. Više nisam mogla da se pomjerim.

Sjenka koja je stala pred mene bila je mladić od dvadesetak godina. Pružio je ruku i želio je da me podigne. Odmahivala sam i plakala, mislio je da sam pala, rekla sam samo mi je guma pukla, izduvala, izdala me… Ona je odustala. Nasmijao se, ali ne meni, ne kao ona iz Opštine ili CIPS-a, nasmijao se kao dvadesetogodišnjak koji želi da pomogne.

„Ja sam auto-mehaničar, vi ste srećna žena.” Na to njegovo „srećna žena” zaridala sam, stavila glavu u svoje ruke i plakala kao nikada. Spustio se do mene, nije odustajao, mislio je da je on nešto kriv, da je rekao nešto pogrešno. Pogledala sam ga dok su sline i znoj oblivale moje lice. Perika se nakrivila i vidjela sam da je i on to primijetio.

Rekla sam mu tiho i zamuckujući: „Ja imam rak, ja sam bolesna, imam rak.” Onda sam bila sve jasnija i glasnija: „Nisam srećna, nisam srećna, ja sam žena sa rakom.”

Zagrlio me je i mazio po nakrivljenoj perici, a vrata njegovog auta su ostala poluotvorena, taman toliko da se moglo čuti kako do nas dopire „Show must go on“.

Milanka Blagojevic/Lola