Nikada ne znate kada je poslednji put. A onda nikad ne prebolite to što niste znali.

pixabay.com

Lifestyle

Nikada ne znate kada je poslednji put. A onda nikad ne prebolite to što niste znali.

Već danima samo slušam o ljudima i o bolestima sa kojima se bore.Bitka za život koju neprestano neko vodi, negde.

Ovakva ili onakva, galopirajuća, spora. Strašna. Mučenička borba. Užasno je i tužno kakve sve ljudske sudine postoje. Ne znam šta da mislim. Treba li da se plašimo smrti?

Treba li da živimo svaki dan kao da sutra ne postoji, jer postoji mogućnost da se jednog jutra jednostavno ne probudimo.

Legneš, ujutru te nema. Sve te čeka, doručak,kafa,novine. A tebe nema. Ti u snu otišao. Bez bola, rana, bez muke. Samo zaspao.

U selu moje majke postojao je jedan čovek, Ilija. Komšije, a i mi deca znali smo ga kao Mrgu. Kad sam bila mala,iskrena da budem, malo sam ga se plašila. Uvek je nekako bio dalek.

Ono što mi je uvek bila prva dominantna slika kad neko kaže “Mrga” bio je on koji se na svom motokultivatoru vozi sa jednom nogom na volanu. Zbog tog takvog nadimka mislila sam da je verovatno neki namćor čovek.

Posle sam, sa godinama shvatila da je, osim što nije namćor, deda Ilija bio jedan divan čovek. Saborac moje babe No1. Obzirom da je živela sama godinama od dedine smrti, Rada i Ilija su joj uskakali u pomoć za sve teže poslove.

Naročito on. E, taj čovek, poznat po svojoj rečenici “Proćeraj ga kroz Beograd majčin sine” kad ga iznerviraju vozači,jedne večeri je legao u krevet,a ujutru se nije probudio. Neko bi rekao,najlepša smrt. Šta uopšte ima lepo u smrti? I zar može tako da se kaže???

Jedne godine, čekala sam sa bakom na pulmologiji u Gradskoj bolnici na Zvezdari. Neki podmukli kaśalj danima ju je mučio. Bolelo je u grudima od pomisli na njega, a kamoli kad se zakašlje.

Imala je upalu pluća. Nije kukala. Samo je rekla “Jebem ti cigare!” Ona koja je propušila kad se moja majka rodila, i koja je za života ispušila bar dva stana na Terazijama, rekla je da ostavlja cigare. “E ako me iko više vidi da sam ovo govno turila u usta, e ja crkla!”

Upalu pluća je priznavala za bolest iz razloga što je bolest bolela. I nije pušila, jedno vreme. Prvi put kad je osetila da joj je lakše , počela je ponovo. Kad joj se spomene izjava koju je pred svedocima dala govorila bi nam “Mrš! Je*o vas ko vas dao!”

Kažem, upala pluća je u svom tefteru vodila pod bolest. Godinama kasnije, kada je na njenim plućima osvanula tumorska masa…i kad joj je život bio na ivici, bol nije osećala i na sva naša moljakanja da prestane da puši jer je djavo odneo šalu govorila je “Ajde, pa od nečeg se mora zjevnuti!”

Pa mora, baba. Govorila sam ja. Mora ali to se ne desi kad tebi dune, nego kad se njemu ‘oće. U danima koji su dolazili hrabrile smo jedna drugu. Ona mene da to, taj kancer, to nije ništa, i da ona mora kući u Bosnu jer je u vrtu na Obalama čeka puno luka koji mora da se okopa.

Nije je bolelo. I nije bolest. Prestala je da puši, barem smo mi tako mislili, a onda smo je zaticali kod kuće kako preko ograde trese pikavce.

“Baba, udji pa puši ne foliraj me! Hoćeš da se strmekneš sa četvrtog sprata ,odatle ,preko te ograde?!”

Naravno, ona ne puši a ja nisam dobro videla. Ni ja, ni tata. Niko. Svi smo preko noći oćoravili pa nam se dim pričinjava!”To vam je sve što buljite u te telefone!” Bilo kako bilo, rak nije priznavala. Borila se do samog kraja.

Vodjena parolom da se od nečega umreti mora, pokazivala je da se sa smrću saživela još sa dedinom pogibijom i da je se ne plaši. Doktorima koji su joj savetovali da ostavi cigare jer je na doplerima sve bivalo zapušeno, a na plućima je u nekom momentu bivalo i 80% tumorske mase, govorila je da ne jedu što se ne jede i “Mnogo mi oni znaju.”

U jednom momentu prestali smo da joj branimo, a ona je prestala da se krije. Kako je bolest napredovala, a napredovala je čini mi se brzinom kakve nema ni na filmu, sve je manje palila. Jedva jedan, dva dima. Ali i dalje nije odustajala. “Ajde šta si legla tu ko neka baba!” Zezala sam je. “Još ćemo ti i ja kola odigrati, ihaj!”

Govorila sam. “E moj mišure..” govorila je , a ja sam znala šta to znači. Sve je postalo čekanje. Pričala mi je neke priče iz mladosti, mene propitivala o poslu, zvala u selo sve redom da vidi da li joj paze dobro na kuću, jer kad se vrati a nešto ne bude štimalo neće se glave nanosati. I sve tako.

Danima, mesecima. Godinu dana, i jače. A onda je bolest koja ne boli, nju hrabru i borbenu povela tamo gde kažu da je lepše. Smrti se nije bojala, i nije se mučila. U nekim molitvama koje samo Bog i ja znamo koliko ih je bilo, molila sam ga da ako je već uzima da je onda ne muči. Nije je mučio.

Tog dana sam doletela sa posla, a ona je ležala u krevetu. Oči su joj bile polu otvorene. Uzela sam je za ruku, i pričala joj. Rekla sam “Kakva si to? Pa nema tebi ništa bez malja!” Nije se ni nasmejala na rečenicu na koju se uvek grohotom smejala i govorila mi “Marš, džukelo.”

Nije reagovala. Od bolesti koja njoj nije ništa. Svi smo znali i svi smo ćutali i gutali suze. “Boli li te nešto?” Nikakav odgovor. Tog dana nije jela, a gospodin doktor iz Hitne pomoći je uz mnoštvo drugih gluposti rekao i to sa “Ona super izgleda!” Doktore, da je mogla rekla bi ti, da Bog da i ti tako super izgledao, ali evo, ja ti kažem. Pošto ti je bol postala rutina, pa soliš rane nama kojima nije. Nebitno.

Ako smo već do ovde došli sa pričom, onda da vam kažem još nešto. Istina je. Od nečega se mora zevnuti. Sve se zna, ali se ne zna kad će ko zevnuti. I od čega.

Tog dana, najveći borac kog sam srela u životu, ona, umrla je tu, pored mene. Takoreći “na rukama” a ja sam mislila izvući ce se.

Istina je. Od nečeg se mora, ali ne dajte da vas iznenadi. Grlite,volite, ljubite. Razgovarajte. Ne zapostavljajte.

Nikada ne znate kada je poslednji put. A onda nikad ne prebolite to što niste znali.

Preuzeto sa: saninaobloga.video.blog

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top