On je drži čvrsto za ruku. Ja bih joj prebacio ruku preko ramena.

Danas sam je opet vidio na prozoru. Dah od kojeg se magli staklo.

Zamislio sam svoje dlanove na njenom struku.

Moj znoj prelazi u njene vene i kola krvnim žilama.

Linije sa dlana postaju zajednički putevi pa se vrtim ukrug. Ne znam gdje sam krenuo. Njena gola ramena kao putokazi. Besciljno lutam slijepim ulicama.

Tonuo bih u te misli kao u živo blato. Falilo mi vazduha koji se pomiješao sa njenim i nestajao u zjenicama. Od toga su joj oči sjetne i tužne, čak i kad se smiju.

Od toga su joj zjenice plave i odsutne kad je s njim.

Čekam je na bulevaru kao u pjesmi, u ruci mi bijeli tulipani kojima otpadaju latice. Neki dječak ih sakuplja i traži za njih pare od prolaznika.

Niko ga i ne vidi. Koraci im krupni. Žure. Ne gledaju mu u zjenice, plave kao njene, odsutne. Za milostinju prezauzeti, unaprijed osuđuju ispružene ruke pravdajući se sami sebi.

Volio bih ostaviti tragove cipela na njenom pragu. Mrvice koje sam ostavljao za sobom i krio od ptica. Opet sam našao put do nje a volio bih da sam se izgubio i da sam negdje u slijepoj ulici pronašao drugačije oči.

Gola ramena kao putokaze. Ulice sa više smjerova i izlaza. Raskrnice sa više mogućnosti.

Magnetski privučen žurio sam do njenog stana. Zamišljao sam da je kiša, sa usana dah ostavlja tragove na njenom prozoru. Na tankom vratu. Moji prsti kalupi, njene grudi glina.

Latice tulipana u krevetu, mrvice francuskog kroasana, lijepe se za kožu. Ne primjećujemo ništa.

On je drži čvrsto za ruku. Samo za ruku. Ja bih joj prebacio ruku preko ramena.

Ostavlja je pred vratima. Ne prati je do stana, ne gleda za njom.

Ja bih je pratio, tražio tragove njenih stopala po stepenicama. Ljubio dugo pred vratima stana i polako zatvarao vrata za njom.

Zatim bih na stubištu naslonjen na zid dugo udisao miris koji je ostavila za sobom.

On je viđa vikendom, radnim danima je zazuzet. Ja bih vrijeme s njom razvlačio na sate, minute, sekunde, od toga bismo pravili vječnost. Ništa od nje ne bi mi bilo bitnije.

Ona je moje živo blato. Polako tonem i hvatam se za slamku.

On je jak, na zemlji, postojan. Hoda uspravne glave. Čvrsto je drži za ruke. Njena ruka slabašna ispadne često tragajući za novim kalupom.

Od dječaka kupujem latice tulipana, ostavljam joj ispred stana. Kroz špijunku se prolama sjaj prstena. Zaslijepljuje mi korake.

Mrvice koje su pojele ptice.

Živo blato u koje tonem.

Prozor na kojoj je više ne vidim.

Kofere koje vuče do njegovog auta.

Vrata koja joj ne otvara.

Lola/Milanka Blagojevic