Prvo pismo: Ti si, draga moja Jelena, bila prava kučka.

pixabay.com

Lifestyle

Prvo pismo: Ti si, draga moja Jelena, bila prava kučka.

Draga Jelena,Napali su me mravi. Mali crveni mravi.

Ludnica je to cijela, traje već pola godine. Zato sam odlučio da ti pišem.

Tebi će biti šokantno kad primiš pismo, prevrnućeš očima i reći ćeš bijesno:
Ko još piše pisma u 21. vijeku?

A onda ćeš se sjetiti da to mogu biti samo ja. Elem, to su sitni mravi, samim tim zajebaniji, ako uzmeš komad hljeba ili nešto drugo od hrane, ne možeš ih uočiti odmah, moraš se dobro zagledati.

Strašni su, sad ih ima na hiljade, milione, ne znam ni ja sam, preplavili su stan, ama baš sve, hranu, garderobu, spavaću sobu. Ništa im nije dovoljno i ništa im nije sveto. Noću kad ležim oni puze po meni, grickaju me.

Zato ti Jelena i pišem, bojim se da će me pojesti. Totalno, da ću nestati a od njih mi nema spasa. Ti bi našla neko praktično rješenje, rekla bi, pa kupi pobogu neki prašak, sprej…

Sve sam pokušao, Jelena, vjeruj mi.
Da, umalo da zaboravim, ja sam se čak i odselio iz onog našeg stana. Mislim, nije naš, ali tu smo živjeli zajedno neko vrijeme. Valjda se sjećaš?

Nije to tako davno bilo, sedma godina otkad si otišla. Da se vratim na mrave. Preselio sam se i gle čuda, došli su za mnom, donio sam ih u garderobi, hranu sam svu pobacao. Strašno. Reći ćeš sada šta ja imam s tim mravima.

Draga moja Jelena, ja sam jedno jutro shvatio da su ti mravi, u stvari, ti. Ti, moja Jelena. Ne mogu ih se riješiti kao što se tebe ne rješavam. I gmižu po meni kao svaka moja pomisao na tebe.

Prvo mi grickaju nožne prste, onda se odmah sjetim kako su mi se oduzela stopala kad sam te prvi put ugledao, mislio sam da ti se odsijeku noge, cijele noge, ono kad se zacopaš, al’ meni su se samo stopala odsjekla.

E, onda krenu preko listova, pa preko butina i odmah se sjetim tvojih anoreksičnih prstiju, koji su nekada klizili tako po mojim butinama. Poslije toga prelaze na stomak, igrala si se s mojim pupkom počesto, sjećaš se? Onda na grudi i ja sanjam ti me čupkaš za dlake i smiješ se. Tako si se rijetko smijala.

Ti si, draga moja Jelena, bila prava kučka. Da, to ti nikad nisam rekao u lice, ali bila si, baš kučka.

I prije nekoliko dana sjedim u onom smrdljivom studentskom kafiću u kojem si flertovala s nekim konobarom čak i kad si sa mnom, i kaže mi onaj Bane:
E, udala se Jelena, vidio sam je s nekim tipom.

E tad su počeli da mi gmižu po želucu i ja sam mislio da ću povratiti. I mrave i kafu i dim od cigarete i ono „Ej, udala se“, sve ću povratiti. Rekao sam samo: Lijepo, jako lijepo.

Glupost, može li čovjek šta gluplje reći od: Lijepo, jako lijepo. Pitao sam za koga, kako znaš. Kaže, pa sjedili su ovdje skoro, nešto se smiju na sav glas i ona me pozvala i samo kaže:
Moj muž.

Nemoguće, Jelena, da u tvom rječniku postoji „moj muž“. I ti da se smiješ tako glasno, uvijek si bila ozbiljna, praktična, hladna. Rekla si da te nervira moja druželjubivost, moj humor, moja otvorenost.

Rekla si mi da nisam oštrouman, odgovoran, da ništa ozbiljno neću uraditi.
Draga moja Jelena, ti si bila, bila si gad, svjetski gad.
Sad bih te zabio u tri lijepe.

Onda počinju da gmižu po srcu. Reci mi, molim te, kako to da si se udala kad je institucija braka najveća glupost u istoriji čovječanstva, vještačka krletka, đavolja zamka protivna prirodi ljudskog duha.

Da, to si sve ti rekla. I sad kažu Jelena se udala. I smije se. Naglas. Onda mi grebu po mozgu i počinje da mi se vrti.

Moja Jelena, glatka koža, gola, potpuno gola, leži na mom krevetu, tanka, poluanoreksična, dugi prsti, kosa duga, duga, nefarbana, kao klasje, kao narodna pjesma i gleda me ozbiljno i kaže: Obrij se, izgledaš odvratno, kô kakav uličar.

I okrene se na stomak i ja gledam u ona leđa i guzove i to sunce što je kupa i pomislim kako je savršena i da taj trenutak neću nikada zaboraviti.

A ti si, draga moja Jelena, zlo od žene, pravo zlo, pijavica. Isisala si iz mene zadnje sokove nade. Nikada više nisam vjerovao ženama. Ti mravi, to si ti. Ne napuštaju me. Grickaju me. Ne daju mi da spavam. E da, upotrijebio sam svu hemiju i nisam ih uništio.

Onda sam odlučio da će moja borba biti sljedeća, moram ih upoznati, približiti se neprijatelju, sprijateljiti se s njima i nekako ih obmanuti. Proučavao sam ih na internetu i znaš šta, Jelena, treba doći do kraljice.

Možeš misliti?! Kraljica sjedi negdje u mraku i razmnožava se, a oni svi rade za nju, njoj nose hranu, kolone i kolone idu prema kraljici, dakle treba doći do nje i ukokati je. Čekam pogodan trenutak, zasad ih samo pratim.

Draga moja Jelena, ti si meni uništila pola života. Volio bih da se taj brak raspadne što prije i da ti tresneš svojim špicastim dupetom o zemlju i da se razbiješ. Ovako u djeliće kao ja.
Pisaću ti još, samo ti prevrći očima,

Tvoj Crveni Mrav/Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

To Top