Marina Radoš: Majke veruju da će nas lakše spasiti muškarac nego mi same sebe, zato kukaju što se ne udajemo

Tridesete su doba kada mnoge neudane žene na Balkanu imaju sve.

Marina Radoš

Veliki broj njih same su sebi osigurale krov nad glavom, automobil, imaju posao i vlastiti život daleko od majke koja u životu ima samo jedan veliki problem – neudanu kćer za koju se panično plaši da će ostati sama i crknuti od gladi.

Nemoguće je ne shvatiti tu majku, ipak nije prošlo puno otkako je udaja značila osiguravanje egzistencije, pa si ako se ne udaš, u nekom mračnom dobu naše povijesti bila ovisna o bratu umjesto o mužu.

Vremena su se promijenila i žene funkcioniraju same – zarađuju, stvaraju i žive, a njihove majke bi sav uspjeh svoje kćeri zamijenile za zeta i unuče.

Dođe tako doba kada uspješna mlada žena od vlastitih roditelja ili bliskih ljudi čuje rečenicu – „eto, još samo da je kakav čovjek“, bez obzira na to kakav uspjeh u životu postigla.

Bez obzira na to želi li roditi. Bez obzira na to što je i tko je, sve joj to obezvrijede vlastiti roditelji rečenicom da je sve to uzalud ako ne rodi.

Misao da nam je potreban muškarac i majčinstvo te da smo promašile život ako to ne pronađemo do trideset i pete uopće nam nije nametnuo biološki sat, nego unutrašnji glas naše MAJKE.

U svojoj brizi za nas majka valjda računa da je ostati bez djece i muža najveća katastrofa koja se može dogoditi jednoj ženi, pa mnoge ne biraju sredstva kako uvjeriti kćer da se uda.

Osim što naši roditelji smatraju da je dijete sretno samo ako je ispunilo sve NJIHOVE želje, polako nas, ali sigurno uvjeravaju da su njihove želje i naše želje.

Ipak, nisu svi roditelji tako zadrti.

Ima ih i liberalnih, koji ne mole boga da se udaš. Oni ti savjetuju da rodiš sama, pa ti obećaju svoju pomoć i čuvanje djeteta, jer, kako kažu, tebe neće imati tko pogledati kad ostariš.

Rodi sebi dijete, čujem i ja često. I moje prijateljice koje se nisu udale. I prijateljice mojih prijateljica.

Mnogi nas smatraju dovoljno osiguranima da bismo mogle roditi djecu koja ne trebaju očeve. Jer su očevi ovdje samo bankomati koji osiguravaju sjeme i novac, a majka je ta koja mora položiti život u odgoj djeteta da bi joj ono uzvratilo jednog dana u staračkom domu.

Dok moderna psihologija svakodnevno muku muči s djecom koja imaju ozbiljne psihičke smetnje zbog narušenog odnosa s živim i prisutnim ocem, netko bi trebao svjesno uskratiti svoje dijete za oca, samo zato što ga mora roditi, jer se 35 približilo?

Dok frojdovci odnos s ocem kod žena smatraju presudnim u formiranju ličnosti, mi bismo trebale svjesno roditi kćeri kojima će otac cijelog života nedostajati, samo da bi nas imao tko pogledati kad ostarimo?

Zato se često trebamo zapitati je li unutrašnji glas koji čujemo zaista naša želja i potreba, ili samo jeka glasa naše majke?

Je li želja da imamo dijete naš biološki sat, fatalna ljubav i majčinski instinkt ili tek šapat naše majke da smo bogate i bezvrijedne ako nismo rodile?

Je li želja da ispunjavamo želje naše majke umjesto naših vlastitih zaista put do sreće ili zaista nismo normalne ako se bliži 35, a mi nismo htjele i mogle roditi djecu?

Lola