Što se malo ne opustiš, miko?

pixabay.com

Lifestyle

Što se malo ne opustiš, miko?

Ako sam nešto u životu mrzela to je da mi kažu da se opustim. Opusti se, miko, život nije toliko komplikovan. Jeste, ti znaš da l’ je moj život komplikovan ili nije!

Naročito me je pogađalo kad mi ovu “konstruktivnu kritiku” uputi Marina, večito nasmejana lažno optimistična i opterećujuće pozitivna koleginica.

S Marinom je sve bilo “lako ćemo, miko”, trep-trep, pa osmeh, “ne sekiraj se za godišnji”, osmeh od uva do uva, “kad se posao nije završio?!”, tapšanje po ramenu, “možemo mi to!”. Trebali su mi meseci da se opasuljim i shvatim da se njeno “možemo mi to” uglavnom svodi na moj tvrdi prekovremeni rad dok se ona smeška svima u kancelariji.

– ‘Ajde, miko, malo se nasmeši, dolazi velika kontrola “odozgo”, ne treba da izgledamo nadrndano. Treba da ostavimo utisak.

Bilo mi je muka od ostavljanja utiska na sve i svakog. Budi vedra, nasmejana, nikad previše otkopčana (a ni zakopčana!), smeškaj se, opusti se, razvedri se, gde ti je mladost, elan, entuzijazam?! Umesto svega toga, bila sam dupke puna ironije, sarkazma, mračnih misli i nervoze. Koleginice su svakodnevno pričale o tehnikama oslobađanja od stresa, jedna je išla na jogu, druga na akupunkturu, treća je četiri puta nedeljno trenirala kik-boks.

Za njih sam ja bila ona mala, smrknuta, poslom opterećena iz kancelarije koja “u stvari i nema PRAVE životne probleme”. U njihovim glavama nije postojao mehanizam koji može da shvati da možda ja NE PRIČAM o svojim brigama. Ne da ih nemam, već da o njima ne govorim svakoga dana uz kafu i pecivo iz pekare.

– I tako ti ona uzme na kraju, dosoli mi ručak, na moje oči ga dosoli, naspe ulja u fil za pitu i kaže, e sad sigurno neće da bude suva pita kao prošli put! Zamisli, molim te, moja pita nije dovoljno dobra za njenog sina! Ugojila ga je, ne mogu da iskorenim glupe navike! Još me pita, kako deca ne jedu beli hleb?!

– Jaoj, tako i ova moja, daleko joj lepa kuća! Tebi bar dolazi u goste, pa se najavi, ova živi s nama!

– Ko se najavi?! Jadranka?! Pa ta nam još kroz dimnjak nije ušla u kuću!

– Majo, ne znaš koliko si srećna što nisi udata. Svekrve su… Nego, je l’ ima kod tebe nešto u planu? Svekrva za svekrvu, pametna žena zna s tim da se izbori, nego da se udaš!

Htela ne htela, morala sam da slušam jedno te isto. Priče o zagorelom ručku, pasivnim muževima, nevaspitanoj “ali znaš kako su pametni” deci bile su moja kancelarijska svakodnevica. Mogla sam da tražim da radim od kuće, ali tamo je bilo još gore. Majka se još oporavljala od korone i tvrdila da nije ona ni bila pozitivna (to mora da su pogrešili u Domu zdravlja, videla je odmah kad su uzeli bris da tu nešto nije u redu). Otac se muvao po kući i čekao da svi polegaju da bi krišom palio cigaretu na prozoru.

– Treba da se lečiš, Milorade, jedva si živu glavu izvukao a pušiš tu na ledenom vazduhu! – vikao je brat na njega.

Moj tri godine mlađi brat Vladimir je bio posebna priča, taze razveden i sveže ponovo useljen u svoju momačku sobu. Na zidovima je još imao zalepljene postere Džon Bon Džovija i neke oskudno odevene glumice kojoj nikad nisam upamtila ime.

Bilo je dana kada sam se u tom dvosobnom stanu na drugom spratu osećala kao u inkubatoru. Kao u šibici koju je neko spakovao i zavrljačio preko ulice, pa promašio kantu za smeće. Moja porodica je ostala u nekom prošlom vremenu i sačuvala nerazumevanje za sve što ja jesam ili bih htela da budem.

– Ko će da plati struju ovog meseca, sad nas je više u stanu? – upitala sam za ručkom.

– Kakvo je to glupo pitanje, Majo? Pa platićemo. – rekla je majka i uplašeno pogledala prema Vladi.

– Nije glupo pitanje kad odjednom moram da platim osam hiljada umesto četiri.

– Je l’ to hoćeš da kažeš da sam ti ja napravio trošak? Malo je što onoj veštici treba da plaćam alimentaciju, pa sam sad i rođenoj porodici na teretu!

– Nemoj, sine, nisi. Majo, izvini se Vladimiru!

– Majka, nismo u osnovnoj školi. Razgovaraš sa odraslim ljudima. On ima 28 godina, pobogu! Razveo se, pa šta! Da nećemo sad da ga ljuljamo i cuclu da mu kupimo!

– Ti si bezobrazna, Majo! Ne bi ti škodilo malo jezik da skratiš. Da malo ćutiš, možda bi se dosad i udala. Koliko imaš godina, 35? – majka je ovog puta nadmašila samu sebe.

– 31 punim u maju, majka, i ti to odlično znaš. U svakom slučaju, ovog meseca ću platiti ja, ali za ubuduće moramo da napravimo drugačiji plan.

– Ah, gospođica “Plan”! – rekao je Vlada podsmešljivo. – Što se malo ne opustiš, Majo? Za nekog ko toliko voli da planira i nisi baš bog zna kako isplanirala život.

Što je najgore, bio je u pravu. Razmaženi mamin sin kog je žena ostavila jer je lenjivac i neradnik držao mi je predavanje o tome kako treba da živim. I bio je u pravu. Traćila sam svoje vreme. Planirala sam, krojila, prekrajala, ali računica bi se uvek svela na isto: radila sam posao koji ne volim preterano, među ljudima koji preuzimaju zasluge za sve što uradim. Živela sam sa roditeljima kojima ništa nije bilo po volji. Plaćala sam sve račune, kupovala hranu – ali nisam bila udata, pa sam bila promašaj.

Ubijali su me u pojam sa “što se malo ne opustiš?”, a ja nisam mogla da budem opuštena pored svih njih sa teretom na plećima koji su mi natovarili.

– Ako se odselim, reći će da ih ostavljam na cedilu. Ako ostanem, pući ću. I svi su u fazonu da ništa nije tako crno, da ja preterujem, opusti se, Majo. Nekad mislim da nema izlaza.

– A jesi li čula ono: kad ne vidiš izlaz, a ti izađi na ulaz? – pitala me je prijateljica. – Ponekad čovek treba da izađe iz sebe da bi neke stvari bile jasne.

– Na ulaz? I šta onda?

– Onda se opustiš. Ali stvarno.

Lola/SrbijankaStankovic

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Lifestyle

Popularno

To Top