Jovan Dučić o ženama: Muškarci urade što moraju, a žene što hoće

Ima i kod najzaljubljenije žene jedno mjesto u duši koje hoće da se sveti onom kojeg voli. Jedna mračna klica nevjerstva i zloće, koju ni samoj sebi ne bi umjela ni smjela da prizna.

Kao što gusjenice imaju boju lista na kojem leže, ili kao što polip dobije boju predmeta za koji se uhvati, i žena kad laže daje sebi izgled kakav joj treba.

Kod žene je urođeno da vara na malo i na veliko, svjesno i nesvjesno, namjerno i nenamjerno, a vrlo često i bez ikakve zle namjere, i čak sasvim često iz najbolje namjere.

Žene raznježe srca, izgrade jezik duševnosti, profine načine i dignu ljubav i ljepotu do religije i mudrosti.

Mnoge su mlade žene ponosne na svoju vrlinu, ali je vrlo malo ostarjelih žena koje se svoje vrline sjećaju sa pretjeranim ponosom.

Nema nesreće muškarčeve koju žena nije u stanju ili da sasvim neutralizira , ili veoma ublaži.

Veličina žene je u velikim momentima, u sitnim događajima ona je sitna.

Nepomućena sreća u ljubavi, to je ne tražiti od žene vjernost.

Rijetko koja žena hoće da osvoji duhom, još manje dušom, a najmanje dobrotom.

Rijetko se koja žena, i poslije najveće poruge, odvoji od čovjeka dok se prethodno nije najprije pobrinula da ne ostane sama.

Više nego muškarac za sebe, žena tvrdo vjeruje da bez svojih poroka ne bi mogla imati ni dana zadovoljstva i da bi je veliki broj vrlina samo osiromašio, kao što alkoholičar vjeruje da bi umro bez svoje čaše, i kockar bez svoje kocke.

Žena često lako daje, ali se lako ne zaljubljuje.

Žena će oprostiti muškarcu i najteže poroke, ali žena ne prašta drugoj ženi ni njene najveće vrline.

Žena dobro zna da je slaba samo kad voli.

Žena izgleda ili kao naša velika sreća ili kao bijeda: zavisi od ogledala u kojem smo je uhvatili.

Žena može da se zanese za bogatašem ili artistom, za vojnikom ili sportistom, za lijepim ili umnim, ali se najzad dadne, često za cio život, sasvim drukčijem čovjeku nego kakvog je zamišljala ili željela.

Žena pada iz raznih uzroka: iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz romantike, iz manije, iz perverzije, iz osvete.

Žena nema osećanja odgovornosti kao ni dijete: i ona se brani suzama, a ne razuvjeravanjem. Ali i kad moli za oproštenje, to ne znači da priznaje krivicu nego izbjegava grube scene.

Žena se često brani od poroka srčanije i poštenije nego muškarac, jer zna da je ne kontroliše samo jedno lice, nego cijelo društvo, i porodica, i sve ostalo što su ljudi podigli protiv žene.

Žena se ne služi lažju da napadne, nego da se odbrani.

Žena u koju smo zaljubljeni prestaje biti za nas obično ljudsko biće, nego ili postane bijeli anđeo ili crna sotona.

Žena uvijek mora da ima nekog koga će mučiti, bilo muža bilo ljubavnika.

Žena vas najviše voli kad ima da ona prašta vama, a ne vi njoj.

Žene imaju stalnu potrebu da budu voljene, i kad one same ne vole, i zato se često predaju i ljudima koji su im inače fizički nemili.

Lijepa je svaka žena, osim one koja misli da to nije, i one koja misli da jeste.

Mnogo puta žena ne voli muškarca čijoj se ljepoti najviše divi, jer svaka žena instiktivno osjeća da je fizička ljepota žensko oružje, a ona to svoje oružje ne voli da vidi u rukama muža ili ljubavnika.

Žene ne znaju da poštuju, nego da vole. Stoga one ne traže ni da vi njih poštujete, nego da ih volite.

Žene ne priznaju prošlost, a još je manje žale: one grabe od svakog momenta sve što se može ugrabiti.

Ženska nježnost, ta čudna snaga koja, nevidljiva a svemoćna, živi u tim slabim stvorenjima, izbija iz njih u najrazličitijim oblicima, i stvara i rastvara živote i sudbine oko sebe.

Ženu veliki muškarac zanima samo u početku, jer to laska njenoj sujeti među drugim ženama, a i zbog toga što žena voli sve što blista.

Ženu treba uzeti za ono što jeste, i ne pokušavati da je izgrađujemo bolje nego što je Bog napravio: a ako se žena uzme za onakvu kakva je odista, onda može još donjeti muškarcu neizmjerno puno radosti.

Da muškarac odista voli postojano samo jednu ženu, potrebna je mašta koja ide u priviđenje i prelazi u ludilo.

Muškarac vjeruje u ljubav i kad nije nikad bio voljen: i zanosi se ljubavlju i onda kada ne voli ženu.

Niko o ženama ne misli gore nego baš muškarac koji već neku ženu bezumno voli.

Ja pamet muškarca računam po onom što kaže, a pamet žene po onom što ne kaže.

Laž daje ženi osjećanje superiornosti nad muškarčevim umom i talentom, i naročito, daje joj osjećanje sigurnosti pred urođenim muškarčevim brutalnostima.

Ljubomoran muškarac je moralni idiot, a ljubomorna žena je gora i opasnija od preljubnice.

Muškarac ima djetinjstvo, mladost i starost, a žena do kraja ostane dijete i, kao dijete, sve smatra igračkom.

Muškarac je uspio da izmisli i pripiše ženi sve odlike karaktera koje ona, u stvari, nema, čak koje su više njegove nego ženine. Tako, muškarac misli da je žena slaba i zbunjena, a ona je izvanredno gipka, smjela, dosljedna, i uvijek zna šta hoće i koliko može.

Muškarci su hrabri pred smrću, a žene pred životom: muškarci pred drugim muškarcem, a žene pred cijelom sudbinom.

Muškarci uvijek urade što moraju, a žene uvek što hoće.

Ništa ne upropasti ljubav koliko muškarčeva pretjerana dobrota: da vas žena voli ženski, morate sa njom postupati muški.

Zaljubljeni se danas očajno vole, kao što sutra mogu da se očajnu omrznu: a oni se omrznu bez stvarnog povoda, kao što su se zavoljeli bez stvarnog razloga.

Žena već s prvim pogledom jednog muškarca ili mrzi ili voli, ali nije nikad prema njemu ravnodušna.

Žena iskreno vjeruje da je muškarac voli samo onda kad zbog nje pati i kad u nju stalno sumnja.

Žena je najviši podstrijek ljudskog stvaranja: ona stoji u zenitu muškarčeve misli i akcije, i njoj se duguju sve ljepote i veličine ljudskog genija.

Žena je u stanju da bude najravnodušnija prema muškarcu kojeg je nekad bezumno voljela, i čak da se snjim ophodi bez ikakve veze s njenom prošlošću.

Žena nikad ne vidi jednog muškarca u cijelini, nego uvijek u detalju: da lijepo pjeva, ili lijepo igra, ili lijepo svira, ili se lijepo oblači, ili se lijepo ponaša, ili, najzad, da ima uspjeha u društvu ili uspjeha kod žena.

Žena oprašta, ali ne zaboravlja; muškarac zaboravi i kada ne oprosti.

Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne; u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od muškarca, koji je dobar samo kad je srećan.

Ženi nije dovoljno da dobije najviše od muškarčeve sreće, nego da što više otme od njegove slobode.

Muževi nisu ubijali svoje žene uhvaćene da se daju za novac, nego uvijek one koje su se davale iz duboke i iskrene ljubavi.

Izvor: E Trafika