Žene koje mrze žene

Svakih 5 minuta na društvenim mrežama jedna osoba podijeli neku “duhovnu” fotografiju koja nema veze s njihovom ličnošću niti načinom života…

Isto tako svakih 5 minuta jedna ženska osoba koja ne podnosi drugu stavi ispod fotografije 45 emotikona uključujući neizostavna dva roza srca, nekoliko crvenih da se pojača utisak i po mogućnosti napiše “najljepša si”.

Ženska netrpeljivost dostigla je najviši nivo otkako je Instagrama i društvenih mreža gdje određeni profil žena pod nos guraju jedna drugoj sve materijalne akvizicije koje su prikupile (ne zanima me kako).

Toj nerealnoj mržnji pridonosi i današnja “kultura” takmičenja u kojoj se djevojke “huškaju” jedna protiv druge, a koja je zasnovana na površnim “Kardashian” standardima te ako primjerice, djevojka od 18 godina danas nema dupe veličine garsonijere koje pokazuje na Instagramu, onda se mora osjećati posramljeno ili neženstveno jer nije u skladu sa standardima koji su ponovno nametnuti od neke druge žene.

Taj začarani krug kao da stvara novu, opasniju generaciju u kojoj će ženska prijateljstva, solidarnost i uzajamno poštovanje biti na rubu izumiranja.

Mama me od malih nogu učila da su žene stub društva. Gledajući je kao samohranu majku koja se borila rukama i nogama da brat i ja odrastemo u neka normalna i poštena ljudska stvorenja, razvijala sam sve veće poštovanje i divljenje prema ženama.

Divila sam se njihovoj snazi, inteligenciji, toplini i sposobnosti preživljavanja u nekim mučnim situacijama kojih sam se nagledala.

Mama me takođe naučila da se brinem sama za sebe, da torba koju sam kupila sebi vrijedi hiljadu puta više od one koju mi pokloni frajer (pa koštala moja i 100 kuna), da uvijek znam ko sam i odakle dolazim i što je najvažnije, da poštujem žene, da se veselim s njima i plačem s njima.

Iz svih navedenih razloga mišljenja sam da ne postoji strašnija grupa na svijetu od žena koje mrze žene.

Tokom života ste ih sigurno susrele. Maskiraju se kao prijateljice, kolegice, supatnice, dok u jednom trenutku zmijska glava ne proviri i prospe otrov.

Postoje i one koje masku ne nose već ih prepoznate od prve, po pogledu koji vam upute, a koji vas skenira do kosti, po potrebi da vas umanje, utišaju, ponize ili na neki način ugroze.

Gotovo sam sigurna da su većini žena najveća sranja u životu složile druge žene.

Što iz ljubomore, što iz vlastitih nesigurnosti s kojima se ne znaju nositi, neke iz čiste zlobe, neke iz sindroma poznatog kao “Single White Female” (kada osoba želi postati vi i imati vaš život), a neke iz dobrog starog očaja.

U svom uskom krugu imam divne žene za koje bih dala zadnju kap krvi. Kad su tužne raspadam se s njima, kad su ljute razbijamo zajedno, kad su vesele skačemo kao luđakinje.

Isto tako kad pročitam vijest o nekoj hrabroj i uspješnoj ženi osjetim toplinu oko srca. Dijelom što me podsjeća na djetinjstvo i snagu moje mame, a dijelom jer znam koliko je teško biti žena danas i ispuniti sve abnormalne uslove modernog svijeta.

Upravo to je ono što me najviše ljuti u cijeloj ovoj situaciji. Ta činjenica da nam je teško u današnjem svijetu koji melje sve pred sobom, a da uz sve to postajemo sve bešćutnije jedna prema drugoj.

Radimo odgovorne poslove, manje više kupujemo svoje krpe i cipele, u kuhinji listamo Marthu Stewart, u spavaćoj sobi se trudimo biti Sasha Grey.

Još ako imate klince i porodicu, dolazite do zadnje crtice na životnoj bateriji. Ko to može razumjeti? Samo druga žena.

Ali ako vas ta druga žena čeka u mraku s “moralnim” prozivkama i željom da posrnete, zapitam se do čega smo se dovele?

Možemo li dalje?

Čitam forume na kojima žene pišu takve stvari o ženama da mi se želudac okrene. Jedan klasični primjerak muške seljačine koji s toljagom vuče ženu u nastambu i smatra da joj je mjesto kraj šporeta ne bi smislio i napisao toliko gadosti o ženama koliko su sposobne nadrobiti jedna o drugoj.

Ako je zgodna onda je izoperisana jer te sise ne mogu tako stajati, ako je lijepa onda je glupa jer ne možeš bit lijep i pametan da ga jebeš, ako vozi dobar auto onda je kurva, ako je ne dao Bog sve navedeno, onda je treba zakopati negdje jer to ne može zemljom hodati.

Od frajera ćete takve stvari rijetko čuti. Izvrijeđaju se pošteno na nekoj “buraz” osnovi i tu priča uglavnom staje. Ne kopaju prstom po rani i dube je noktom dok ne iskrvari. Ne razvlače žrtvu kao kakve hijene. Riješe to na neki sebi svojstven način i odšetaju od plijena.

Znam da nismo sve iste i znam da se neke od nas suočavaju sa cijelim nizom frustracija, problema i emotivne prtljage koju ni Orient Express ne bi primio.

Ali isto tako znam da samo jedna drugu možemo razumjeti i podržati u situacijama u kojima se često nađemo, da ništa dobroga nije izašlo iz upiranja prstom, omalovažavanja i mržnje.

Svi se suočavamo sa sličnim problemima i svi imamo potencijal za sranje u životu. Ako mislite da se neće dogoditi vama, zastanite malo i razmislite ponovno.

Moja razmišljanja su često altruistična, moja prijateljica Antonija kaže i naivna, i znam da ću nakon ovog teksta dobiti još par “obožavateljica” koje će upirati prstom u mene i reći nešto u stilu “šta ova drobi”.

To mi ne smeta. Više bi mi smetalo da im uzvratim istom mjerom i bacim neki “hejt”, ali mama me nije tako odgojila.

Preuzeto sa: buro247. hr