Marina Radoš: Sve sam uvjerenija – najbolje što ćete napraviti u životu je roditi kćerku

pixabay.com

Kuća i porodica

Marina Radoš: Sve sam uvjerenija – najbolje što ćete napraviti u životu je roditi kćerku

Prije nekoliko dana sam, sasvim slučajno, pogledala jedan domaći dokumentarac do 94-godišnjoj baki koja živi u Srbiji, a njezina je 74-godišnja kći redovito obilazi dolazeći iz Hrvatske.

Obje su starice – jedna ne može upaliti mašinu za veš ili zaboravlja na to, a druga, dovoljno mlada da je njezino dijete, dovoljno je stara da su fizički poslovi i za nju postali problem.

Promatrala sam nedavno i poznanika koji ima petoricu sinova i jednu kćerku. Nedavno je ostao udovac. Ispred njegove kuće je cvijeće, kao da je u kući pet kćerki i jedan sin. Njegova kći dolazi, kuha, čisti, razgovara i zalijeva to cvijeće.

Deset, sto, tisuću, pet tisuća godina sin je bio sin, kćerka je bila dijete koje nije uspjelo razviti se u sina i garancija da će se pokušati ponovno. Dok se ne rodi sin.

Za sina se sijekao pršut i razbijala kafana, a kći je dočekana s blagom utjehom starijeg puka da će idući put biti bolje.

Sin je mitologija, sin je bio i sami Bog, sin je garancija opstanka loze i prezimena, sin je u majčinoj podsvijesti vječna snaga i buduća glava kuće.

Kći je tu – privremena figura koja iz koja iz kuće nasljeđuje samo ljubav svoje majke prema muškom djetetu koje je njezin brat, a kuće, njive, novaca i svega drugog odriče se po difoltu. Godinama tu samo da bi – rodila sina.

Kći je stoljećima, najčešće, trebala biti sin da bi usrećila ukućane.

Međutim, dojma sam da svi oko nas kada uđu u godine shvate da su se premalo radovali rođenju svoje kćeri.

Vjerojatno je to shvatila i baka s početka ovog teksta, i čovjek s petoricom sinova. Vjerojatno vrijednost kćeri raste kako se stari.

Kćerka u suton života postaje majka svojih roditelja. Hrani ih, presvlači im pelene, pravi se iznenađena forama s Facebooka, traži rješenja i rješava strahove. Kćerka u suton života vrijedi deset puta više nego sine.

Nisam mama kćerke, ali sam kćerka majke. Imam prijateljice koje su kćerke i koje su majke. I mislim da imam pravo to primijetiti.

Kako život odmiče, čini mi se da je sva ljubav i briga svijeta u kćeri. U njezinoj brizi, u njezinom kuhanju, u njezinim pozivima.

Zašto se, onda, konačno ne prizna i ne raduje kćerima?

Zašto se još uvijek ne viče prvo pa žensko?

Lola

Kliknite da komentarišete

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Ostalo u Kuća i porodica

To Top