Možda je problem u meni

Pomirila sam se s tim da ću ostarjeti sama. Uvijek sam se zamišljala sama. U mojoj kućici u cvijeću nema prostora za muža i djecu. Možda sam baš takvim mislima tjerala ljude od sebe. Možda sam takva jer nisam dobivala dovoljno pažnje kada sam bila mala.

Možda moje veze ne potraju više od tri godine jer je problem u meni. Možda sam prečudna, jako naporna i možda se prekasno otvorim i predam. Možda je doista problem u meni. Ako nije problem u meni, onda definitivno imam problem s odabirom muškaraca. Možda me se ljudi plaše kao što se ja nekada plašim svojih misli. Možda postavljam prečudna pitanja.

Već danima pokušavam posložiti misli kao što slažem knjige na police – moraju biti poravnate, jer sam ja jedna od tih ljudi. Moje misli nikada nisu u jednoj liniji, osobito ne navečer. Sinoć me probudio pun mjehur. Nakon što sam se olakšala, legla sam na kauč i razmišljala. U glavi mi se pojavila starica koju sam upoznala u jednoj od bezbrojnih prošlogodišnjih vožnji autobusom. Vožnje znaju biti užasno naporne. Mrzim kada me stariji ljudi nešto upitaju i mrzim kada moram izvaditi slušalice iz ušiju i upustiti se u razgovor s njima. To mi se događa često kada su puni autobusi jer ja, baš kao i stariji ljudi, volim sjediti skroz naprijed. Volim gledati prirodu i put ispred sebe – iako znam napamet svako stablo koje se pojavljuje od Novog Sada do Vukovara.

Toga sam dana naučila puno stvari od starice s kojom sam dijelila prednje sjedalo. Pun me mjehur neće buditi ako vodu koju držim kraj kreveta budem koristila samo da ovlažim usta – nikako je ne trebam popiti, samo promućkati u ustima. Naučila sam da su kreme protiv bora potpuno bespotrebne. Ova 70-godišnjakinja imala je vrlo mladoliko lice, odavale su je naborane ruke i priče o unucima. Svakoga bi dana, umjesto kreme, na lice stavljala zgnječenu bananu, držala je deset minuta i isprala u hladnoj vodi. Govorila je o borama i kako ih jedino ima iznad usana jer pravi vrlo smiješnu facu dok rješava križaljke i dok razmišlja. Rekla sam joj kako se meni već prave na čelu jer puno čitam i puno razmišljam, a kada to radim, uvijek sam namrgođena. Kada bi me netko vidio takvu, vjerojatno bi pomislio da mrzim i čitanje, i riječi i ono što dobivam od njih. Grdno bi se prevario. Nekada mislim da su riječi jedine koje me nikada nisu razočarale.

Pričala mi je o svojoj djeci i svojim unucima, a onda me je uhvatila za ruku i rekla da joj užasno nedostaje njezin muž. Ne znam zašto, ali oduvijek sam bila osoba kojoj su se drugi ljudi povjeravali. Znali su mi prići potpuni stranci i govoriti mi stvari koje nikada nisu rekli nikome drugom. Događalo se da u sobi prepunoj ljudi sjednu baš kraj mene i ogole mi dušu. Uvijek sam znala dati dobre savjete, svima osim sebi. Možda ću zato i ostarjeti sama.

Rekla mi je da su se vjenčali jako rano i da nije prošla niti jedna večer da su zaspali bez da se drže za ruke. To je ono što joj je sada najviše falilo – njegova ruka, isprepleteni prsti i poljubac u čelo. Rekla mi je da nikada nisu otišli u krevet posvađani i da se parovi, koji rastu i stare skupa, često svađaju oko gluposti. Voljela bi da je više puta popustila – jer svađe su za budale.

Pomirila sam se s tim da ću ostarjeti sama i više se nisam bojala. Nisam sanjala isprepletene prste, poljupce u čelo i prepirke koje nemaju nimalo smisla. Ležala sam sinoć na kauču i razmišljala o tome kako sam jednom istinski voljela i kako se to nekim ljudima ne dogodi nikada. Razmišljala sam o tome kako vjerojatno još uvijek nemam pojma o životu, ali znala sam jedno. Ljubav je stvar koja pokreće svijet. Ljubav zaboravlja na prepreke, godine, udaljenost, ružne riječi i ljubav prašta ono što razum ne može. Ostarjeti sam i nije toliko loša stvar ako naučiš voljeti sve oko sebe – pospana jutra, miris svježe oprane posteljine, smijeh djece iz susjedstva, proljetni pljusak koji ti se dogodi kada nemaš kišobran, promrzle prste, suze koje oslobađaju. Sve prestaje biti loše kada naučiš voljeti sebe.