Biti žena je teško. Utvrdili smo. U nekim nerazvijenim zemljama mnogo teže nego na našim prostorima, ali ni ovde ženama ne cvjetaju ruže. Mnoge žene u poprilično zatucanoj zemlji kao što je naša su doživjele i doživljavaju fizičko nasilje. Neke…
Biti žena je teško. Utvrdili smo. U nekim nerazvijenim zemljama mnogo teže nego na našim prostorima, ali ni ovde ženama ne cvjetaju ruže. Mnoge žene u poprilično zatucanoj zemlji kao što je naša su doživjele i doživljavaju fizičko nasilje. Neke odlaze, neke trpe. Neke ne mogu da odu. Ne želim da ih osuđujem, jer u njihovoj koži nisam bila, pa bi to bilo poprilično licemjerno od mene.
Ponekad su verbalno nasilje i predrasude mnogo gore od bilo kojeg oblika fizičkog nasilja kojem možete izloženi. Ne želim da zvučim grubo, ali svi smo mi doživjeli da bismo nekada radije da nas neko udari nego što ga moramo slušati dok nam riječima para dušu. Kada vam neko ubija sistematski samopouzdanje i ono što je suština vašeg bića.
Mnogo puta sam doživjela da o meni na prečac zaključuju ljudi koji me nikada nisu upoznali. Na uvodno predavanje na fakultetu došla sam kao vesela i neopterećena djevojka. Veliki broj mojih kolega, i muških a i ženskih je na osnovu odjeće koju sam nosila, stava koji sam imala i ne znam čega sve ne, automatski pretpostavio da sam glupača. Ne sjećam se šta sam konkretno nosila tog dana, ali još uvijek pamtim poglede i došaptavanja kada bi me ljudi vidjeli u trenerci koja je otkrivala 5 cm stomaka i majici sa dekolteom. Ni danas u tome ne vidim ništa neprimjereno i skandalozno, naročito ne nešto na osnovu čega biste ocijenili nečiji karakter i intelekt. Nečiju čestitost.
Nakon prvih ispita su se iznenadili da sam sposobna i da mislim, iako na toj prvoj godini knjigu pošteno nisam ni otvorila. Bila sam pomalo umorna od potrebe mog okruženja da me uvijek vide među najboljima. Kada je jedan kolega otkrio da sam ja ta Jelena Despot koja je bila treća na rang listi kada su izašli rezultati prijemnog ispita bio je šokiran. Ja sam bila zapanjena koliko je površan. Ja o njemu do tog momenta nisam zaključivala uopšte. Bio je za mene samo kolega kao i dvadeset drugih. Ja sam u njegovim očima do tog momenta već bila nemoralna glupača.
Nikada nisam imala potrebu da im objašnjavam ko sam i da nisam takva. Puštala bih one koji su bili spremni da o meni pretpostavljaju najgore da i dalje misle tako. Danas mislim da se praviti naivna i nevina uopšte nije loše. Naprotiv, mnogo je jednostavnije. Razumijete, zar ne?
Glupa žena za mene nije ona kojoj je intelekt ograničen, jer za to u dobroj mjeri nije ona kriva. Glupa žena je ona bez samopouzdanja, samopoštovanja. Kupljena žena. Prevarena žena koja se uporno vraća. Ponižena. Ošamarena. Zaslijepljena. Ukalupljena. Mnogo je takvih i među visokoobrazovanim i naočigled emancipovanim ženama.
Dok su o meni oni koji su mislili da me poznaju pretpostavljali sve najgore, ja sam u svojoj studentskoj sobi pisala poeziju i plakala radi, više se ne sjećam ni koje nesrećne ljubavi. Uživala sam u tom osjećaju koji je izazivala neuzvraćena ljubav jer mi je on omogućavao da pišem. Neki će možda razumjeti, neki sigurno ne. Ne pokušavam da vam se opravdam nego želim da dočaram. Do svoje 23 godine nisam imala ni jednu značajnu dugu vezu. Ozbiljnu. Dok sam ja „nemoralna glupača“ sa dekolteom i slobodnim ponašanjem spavala sama i maštala o velikoj ljubavi koja treba da mi se desi, ove zakopčane i smjerne, fine studentice, kćerke i drugarice su se nakon ponoći krišom uvlačile u mnoge studentske sobe. I neka su.
Jedino što mi je smetalo u njihovom ponašanju je bilo licemjerje. Zašto bi te bilo briga šta o tebi misli neko drugi dok uživaš? Dok si srećna? Zar je sex u XXI vijeku još uvijek tabu? Koga briga ako si s njim samo radi sexa? Moja prijateljica je jednom imala sjajnu opasku koje se i danas rado sjećam.
– A što da krijem, pa ne spavam ja s njim radi njega? Ja to radim zbog sebe…
Žene i djevojke imaju potrebu da glume „poštenje“ i „čestitost“ čak i onda kada to niko od njih ne zahtjeva. U redu ako je njihov izbor da se čuvaju za onog nekog. Ali, čemu gluma ako niste takve.
– Bila sam sinoć sa Bojanom, ali nemoj, molim te nikome reći.
Koliko sam se puta nad ovom i slični rečenicama zapitala: zašto? Zašto ti je stalo šta o tebi misli Ivana, Milana, koleginica sa fakulteta ili komšinica? Naročito kada su u pitanju tako banalne stvari kao što je ta da si se sinoć ljubila sa Bojanom i možda ti je dotaknuo grudi. Koga briga? Jesi li bila srećna? Jesi. Zašto se osjećaš krivom?
Zašto nam je nametnutno da moramo nositi košuljice zakopčane do grla? Imati samo jednog momka za kojeg češ se kasnije i udati. Djecu. Diplomu. Posao. Kuću ili stan. Zavidne kulinarske sposobnosti. Da moramo biti pametne i obrazovane. Lijepo počešljanje i decentno našminkane. Isfenirane. I sve da bismo bile dobre i poštene žene. I kad sve to postignete opet ćete za nekoga biti kurva. Kada budete strijepile a neko na ulici za vama ne bi dobacivao: kakve si.. Jer se dobacuje samo „uličarkama“. Meni su dobacivali. Uvijek sam gledala da to govori mnogo više o njima, nego o meni. Smijala bih se. Zabavljali su me vrlo često sa svojim zabludama i pretpostavkama o meni utemeljenim na onome što su mislili da znaju. Nekad bi me i povrijedilo. Jednom neandartalcu sam tako pokazala srednji prst nakon čega je došao da me udari. Znači, bilo je u redu da on meni dobacuje vulgarnosti, a zabolio ga je moj srednji prst. Prkosno sam mu se unijela u facu i rekla da čekam da me udari. Odšetao je.
Htjela sam da zaključim da vas ni najmanje ne treba biti briga šta o vama misli neko drugi dok god u svom srcu znate ko ste. Čekati blagoslov da uradite nešto što bi vas usrećilo. Opravdavati se zato što se uradile nešto što vam je izmamilo osmijeh na lice. Pokušavati da razbijete predrasude koje o vama imaju. Truditi se da im pokažate da iza vašeg dekoltea stoji i intelekt. Ma… Oni koje pustite dovoljno blizu će sigurno vidjeti vaše prave boje.
A svijet? Koga briga šta misli svijet?!
Lola
You must be logged in to post a comment Login