Ima tih žena koje misle da su krhke, nevažne i male. Ima ih koje se boje podići pogled i sanjati, jer im je netko, jednom, rekao da su bezvrijedne. Rekao im da nisu dovoljno dobre da bi živjele život koji žele. Slagao ih da nisu dovoljno lijepe, pametne i talentirane. Da su rođene u krivom gradu, pogrešnoj obitelji i pričaju krivim jezikom.
Rekli su im, čak, da bi mogle možda ganjati te svoje snove, da su se rodile, npr. u neko drugo vrijeme ili da su iz bogatije obitelji. Da bi sve to imalo smisla kada bi one bile Amerikanke ili Engleskinje ili Francuskinje, jer to je ipak svijet i tamo su čuda ipak moguća, ali ovako, ovdje, neka zaborave na snove.
Snovi se ne događaju balkanskoj ženi.
Snovi su nešto što je luksuz, a luksuz je gubljenje vremena.
Ima tih žena koje su povjerovale, da su krhke, nevažne i male, da su rođene na pogrešnom mjestu i posve krivo vrijeme i u potpuno krivoj porodici… ima ih.
Ali ja nisam jedna od njih.
Meni naš Balkan nikad nije bio ni velik ni mali. Nikad nije bio ništa osim nekog geografskog područja, gdje svi govore istim jezikom, ali se ne razumiju, iz prostog razloga što to ne žele. Prepun prirodnih ljepota, bogate povijesti, divnih rijeka, planina i još ljepšeg Mediterana, ponekad mi se činio kao raj na zemlji.
Ljudi su ga učinili krutim, postavivši mu glupe granice i odredivši da živimo kako živimo, u čudnom, patrijarhalnom društvu u kojem se žena ni ne bori da bi bila žena, već spušta glavu i tjera i druge žene oko sebe da učine isto, jer to tako treba, tako je oduvijek bilo i tako će zauvijek biti.
Često mi se čini da smo se same porobile. Same smo odlučile biti male, krhke, poslušne ženice. Odlučile smo da nam je mjesto u kuhinji i s djecom. Odlučile smo da nemamo mišljenje i da nam je to u redu. Odlučile smo da je sasvim u redu da neka tamo glasna babetina izvikuje kako je protiv kažnjavanja muškaraca koji nas mlate, jer muško je muško i to je njegovo bogom dano pravo. Odlučile smo da se nećemo boriti za sebe, da ćemo primati udarce, trpjeti pijance i kurviše, kockare i seljačine, jer su to radile i naše matere i njihove matere i tako stoljećima unazad.
Odlučile smo da ćemo pustiti i Crkvu da gura prste u naša spolovila i određuje hoćemo li ili nećemo abortirati. I rekle smo na glas da je to u redu, jer su popovi prvi do Boga, iako s Bogom mnogi od njih nemaju veze. Na sve smo to pristale i onda se čudimo što nam ne daju sanjati?
Gledaju to tako i naše djevojčice. Njihova su srca puna leptira i cvijeća. One žele biti glumice i pjevačice i uspješne spisateljice. Žele putovati svijetom i kupati se na Maldivima, probati sve neobične indijske delicije i pokušati proniknuti u tajne egipatskih piramida.
Sanjaju i trebaju sanjati.
Al’ vide majku s kuhačom, spuštena pogleda i usana koje se odavno nisu nasmiješile i osjećaju sram zbog svojih snova. Vide oca koji galami i sve muškarce u porodici koji nedjeljom sjede oko stola, glade svoje trbuhe, izvikuju – “Ženo daj vina” i slušaju kako se “svo to žensko čeljade danas uobrazilo i s tim Facebookom i Instagramom, umislilo da može imat’ pravo glasa i parirat muškarcu”, pa im duše, još uvijek tako mlade i neiskvarene, već počinju osjećati teret otaca. Teret Balkana. Teret ovog tvrdog mentaliteta.
Još i ako se zaljube, u nekog tko nije njihove narodnosti ili vjere, nastaje kaos i lom. I rijetko koja pronađe snage da se othrva tom pritisku i pobjegne od okova, putem vlastite sreće.
I onda se dogodi da to neka učini. Neka poput mene, dovoljno luda da ide protiv Balkana i njegova tereta. Da mu ruši granice i da je baš briga što mnogi tvrde da je ne razumiju, iako je jezik isti. Dovoljno uporna da uputi pozdrav osmijehom, jer je na svakom jeziku isti. Iz dana u dan, dok ne slomi barijere. Dovoljno hrabra da je nije briga za mišljenje. Dovoljno drska da sanja i da živi te svoje snove. Iako živi točno ovdje, u srcu balkanske zadrtosti.
Dovoljno opasna, glasna i prisutna da mladim djevojkama u glave “ulije lude ideje”, o sreći i snovima i vjeri i činjenici da točno ovdje mogu biti žene i mogu živjeti kako žele. I mogu voljeti koga žele i mogu raditi posao iz snova i mogu zarađivati samo ljepotom i objavama na društvenim mrežama. I mogu biti popularne i uspješne i svoje.
Mogu.
Utirem put svakoj djevojčici. Rušim ti sve te bedeme, balkanska nacijo. Rušim ti predrasude. Kidam ti lance okova u koje si pred stotine godina bacio svoje najveće blago – balkansku ženu.
Kažem ti da je moguće biti ostvarena i glasna i sretna i uz to imati porodicu za koju ti nije teško – ništa. Moguće je.
I ne dam ti nikad više da kažeš – da nije!
Lola
You must be logged in to post a comment Login