Nesreća je kad nemaš korijenje, kad si otkinut

Nijedna žena nije lijepa
kao ona koja te nekad voljela,
a sad je sretna s drugim.

Reče mi jedan pjesnik
kojeg sam srela kod uličnog prodavca knjiga.
U ruci je držao Lament nad Beogradom.
U jednoj mojoj pjesmi
Miloš Crnjanski je plakao,
a ja sam mislila kako je sve lakše
kad se imaš gdje vratiti.
Nesreća je kad nemaš korijenje,
kad si otkinut,
pa te mogu baciti bilo gdje.
Tog dana su u kino dvorani prikazivali neki crnobijeli film,
a taj pjesnik je ličio na Hemfrija Bogarta
u Kazablanci, u onoj kafani, za onim stolom
i gledao za jednom ženom
koja je pored mosta prolazila držeći za ruku
nekog čovjeka koji je sigurno bio direktor banke
ili nešto tako ozbiljno.
Smijala se poluglasno,
a ja sam u sebi ponavljala,
Okreni se barem jedanput
samo da bih napisala pjesmu
o tome kako izgledaju žene
u skladnim brakovima s direktorima banaka
koje potajno pate za nekim pjesnikom
što je sinoć prokockao posljednje pare
pa se sada cjenka
za običnu zbirku poezije
štampanu sredinom šezdesetih godina
prošlog vijeka.
Izgledaju isto kao i svaka prosječna žena
koja je ljubav svog života
ostavila jedne večeri na tramvajskom stajalištu
rekavši
Ti imaš dvadeset i šest, a još ne znaš šta ćeš biti kad porasteš.
i kasnije se udala za studenta generacija,
sina profesorice klavira i kardiohirurga.
Sve mi je to ispričao jedan pjesnik
kod uličnog prodavca knjiga
jednog četvrtka, u novembru
kad sam ti napisala posljednju pjesmu.

Prošao je 21 sat otkad si otišao.
Padao je snijeg na početku novembra.
U meni su padale hladne kiše.
Snijeg je bio težak i lomio grane.
Kiše su bile oštre i slomile mene
21 sat nakon što si otišao
i odnio sa sobom onog gada, Žaka Prevera
negdje daleko od Marseja.
Možda je već prošla i 21 godina.
Vrijeme leti…
Ko zna?!
Više ti ne prepoznajem ruke.
Prošao je 21 sat otkako si otišao.
Više ne prepoznajem ništa.
Čak ni mrak.

A bilo je jutro
na Zemlji.
Bila je strašna, crna noć
u meni.
Bilo je Sunce,
pa iznenadna pomrčina.
Total eclipse of the heart.
Jastuci ponekad postanu ćelije,
zatvorske prostorije u kojima trunu snovi,
ni krivi ni dužni.
Evropske konvencije o ljudskim pravima su glupost,
mrtvo slovo na papiru.
Mene niko nije pitao
kako je to
kad ti iščupaju srce golim rukama
i oduzmu pravo da ponovo voliš.

Na dan kad sam ti napisala posljednju pjesmu
u kino dvorani su prikazivali neki crnobijeli film,
a pjesnik koji je ličio na Hemfrija Bogarta
rekao mi je
Svakog četvrtka idem u pozorište da bih je sreo
iz džepa izvadio tri papirne novčanice
za Lament nad Beogradom
i otišao u suprotnom pravcu.
U jednoj mojoj pjesmi
Miloš Crnjanski je plakao.
Dragi,
stvarno je nesreća kad nemaš korijenje,
kad te mogu baciti bilo gdje.
Padao je snijeg, na početku novembra.
Ti si otišao iz mojih pjesama,
a ja sam dugo gledala u rijeku
pitajući se
kuda odlaze pjesnici koji nemaju nikoga.
Na dan kad sam ti napisala posljednju pjesmu,
ja sam otišla u pozorište.

Preuzeto sa: pucinasnova